Nekad marksisti, sada liberali

25. 08. 2008. 22:00

(Душан Лудвиг)

Stanje moralne svesti ogledalo je celine društvenih prilika. Fenomen morala nije epifenomen društvenog života, sastojak idejne „nadgradnje”. On pripada srži tog života. Univerzalne vrednosti imaju ulogu svetionika ka kome bi se moralo kretati društvo da bi se moglo kvalifikovati kao dobro. Neće biti da je slučajno što se obnavlja ona racionalizacija moralnog odronjavanja prema kojoj se „interesi poroka” mogu „mobilisati na strani vrline”. Takođe, nije slučajno ni privremeno to što se socijalna pravda nalazi na prvom mestu poželjnih vrednosti građana mnogih zemalja obrnutog prelaznog perioda – onog iz realsocijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije bogatstva, u kome novi „baroni razbojnici” „proždiru” i fabrike i ljude, i budućnost mnogih pokolenja.

U prvom planu analize „podloge” moralnog stanja društva morale bi se naći priroda, dubina i posledice socijalnih nejednakosti, kao i sprega kartela domaće i strane ekonomske i političke moći, pogotovo u društvima tog novog prelaznog perioda. Svojom logikom, on proizvodi mnoštvo „tranzitornih” intelektualaca, ljudi krajnje fluidnog identiteta, podobnih za sva vremena i sve režime. „Armije” poluprimitivnih, ideološki borniranih i isključivih marksista zamenjene su mnoštvom istih takvih „liberala”. Pri tom se pod maskom liberalizma javlja autoritarna rekonkvista. Jer ponovo je na delu višecentrično, autoritarno zaposedanje političko-socijalnog prostora, sinteza „demokrature”, bede i „vrline”, lestvica vrednosti u kojoj dominira grabež za privilegijama i vlašću. Sve se to spaja s pretenzijom većine partijskih vođa na apsolutnu ispravnost i neprikosnovenost svojih direktiva po obrascu najtvrđeg boljševizma.

Tako se pokazuje da smo daleko od ukidanja (u hegelovskom smislu) bliske prošlosti, da se istorija ne može „preskakati” već samo velikim i umnim naporima prevazilaziti, u kombinaciji otpora svemu nakaznom i svirepom i jasne svesti o tome kako izaći iz oba modela prošlosti: realsocijalističkog i neoliberalnog, s tim što ovaj drugi model pretenduje na planetarno važenje i na to da je vrhunac istorije.

Suštinska je međusobna uslovljenost između „imati”, „nemati” i „biti”. Situacije označene tim kategorijama ne mogu se svesti na klasne nejednakosti, ma koliko one bile oštre i nepravedne. Tiču se celine egzistencijalnog položaja. Kada je reč o opravdanosti velikog bogatstva, moralno merilo je u pitanju – „kako su ga stekli”. A kada je reč o političkim upravljačima, glavni kriterijum je u pitanjima: „u čijem interesu oni rade”, „može li im se verovati” i „jesu li skloni zloupotrebi vlasti”. Ova pitanja suštinski zadiru u temelje postojećeg i svakog drugog sistema. U njima je sadržano ono zrno moraliteta koje polazi od vrednosti poštenja i čestitosti, te prema tim vrednostima meri valjanost konkretnog društvenog uređenja.

Porazna je činjenica za zemlje kao što je Srbija da nisu usamljena samoubistva usled gubitka zaposlenja i socijalnog beznađa, da ljudi umiru zbog bede, gladi, nemanja elementarnih sredstava za lečenje. Držati se po strani od takvih događaja, tretirati ih kao nešto neizbežno jer navodno „svaki prelaz u novi sistem” traži žrtve – čist je cinizam. „Velika etika” koja ih zaobilazi kao nešto efemerno u odnosu na „epohalna kretanja” – zapravo je gruba obmana. Naravno, sve to ne znači da se ijednog trenutka smeju zaboraviti bitna svojstva i posledice staljinističke strahovlade u različitim njenim vidovima, kao i svih sličnih sistema u prošlom veku i na početku sadašnjeg.

Ali danas kada se srušio sistem realsocijalizma, a nastaje drugi koji je, u celini gledano, duboko nepravedan, intelektualci ne bi smeli biti najamnici bogatstva i političke moći, što veoma često jesu, ili se baviti samo opisivanjem stanja stvari. Dužnost im je da se, sem korektne analize svojih društava i sveta uopšte, kritičkom mišlju, po čijim principima žive, zalažu za neophodnost alternativnih istorijskih puteva ka makar nešto boljem društvu.

Pri tome je neophodno da se kritički pretrese ono ideologizovano i preterano politizovano angažovanje, svojevrsna religija angažovanosti koja je bila karakteristična za jedan intelektualni pokret i „atmosferu” Zapadne Evrope sredinomprošlog veka, čemu je Sartr davao beleg.

Usled svega toga se u veoma zaoštrenom vidu javljaju pitanja: kakvo je angažovanje intelektualaca neophodno u sadašnjem istorijskom trenutku, na kojim osnovama i kako da se u svetu kao celini i društvima u kojima žive suprotstavljaju masovnoj, sistemom uzrokovanoj patnji, kao i zlu, čiji je najstrašniji oblik međuljudsko krvoproliće?

I realsocijalizam i neoliberalni kapitalizam iz svoje prirode rađaju vlastite poraze. Prvi je već poražen najviše stoga što nije omogućio efikasnu ekonomiju i što nije otvorio prostor za neophodne političke slobode. Drugi doživljava poraze jer je doveo do pervertirane efikasnosti ekonomije u kojoj novac potčinjava celokupnu čovekovu egzistenciju, kao i zato što proizvodi neprekidni jaz između bogatstva i bede, a ovu, s retkim izuzecima, širi u svetskim razmerama.

Kada je reč o dugoročnoj strategiji alternativnih promena, ona može izrastati iz sinteze onog najboljeg u dostignućima svetskog socijalizma, liberalizma, kao i celokupnog civilizacijskog nasleđa, uključujući humanističke sadržaje religija, delatnosti najširih pokreta otpora svemu što je nakazno i ponižavajuće u postojećim sistemima. To bi bila evolutivna, što znači nekrvava revolucija, neophodna ne samo društvima u „tranziciji” nego i svetu u celosti.

A smisao poziva intelektualaca je u teorijskom zasnivanju te revolucije i zalaganju da ona postane način života. Ona je vrednost po sebi – čak i da ne uspe, usled premoći njoj suprotstavljenih sila, što je sasvim moguće. Ali taj eventualni neuspeh ne bi bio njen istorijski poraz, niti dokaz da nije opravdana.

sociolog, profesor univerziteta