Senka na znački
Policajac u Srbiji. U redu, opasno je to zanimanje, nema sumnje. A slabo plaćeno. I ne baš mnogo cenjeno. Koliko sami „plavci” doprinose slici i glasu koji ih bije? Jer oni su ti koji biju, isto onoliko koliko ih bije glas da zloupotrebljavaju položaj i značku koju nose. Uhvate pa tuku, često bezdušno i, naravno, bez ikakvog zakonskog osnova. A silu smeju da upotrebe samo u krajnjoj nuždi i u samoodbrani. Ali propisi često ostaju mrtvo slovo na papiru.
Eno, pre neki dan sahraniše Ranka Panića u Mladenovcu koji je od pendrečenja na mitingu podrške Karadžiću, umro.
I španski novinar popio batine, i još jedan naš, istog dana. I nikom ništa. Nema istrage ili bar ne znamo da ona traje.
U Kuršumliji su policajci tukli dvojicu crnpurastih sugrađana, pa se tako i otkrilo da su na duši imali već mnogo njih. I alate i sobu za mučenje i maltretiranje onih koji im se ne sviđaju.
U Nišu policajka jurila s upaljenim rotacionim svetlima, službenim automobilom muža i njegovu ljubavnicu, pa kad ih nije stigla, onda šenlučila po fasadi i prozorima ljubavnice, opet iz službenog pištolja. S mecima koje MUP kupuje od para ubranih porezom od građana.
U Kruševcu, evo, policajac autom oborio biciklistu, i ne ukazavši mu pomoć, pobegao! U istom tom gradu je naš kolega, kada je nedavno hteo da fotografiše udes, završio u Hitnoj pomoći.
U zemljama koje stalno uzimamo za primer, policajac u uniformi, na dužnosti, ne sme da uđe u kafanu, banku, kladionicu, da pije ili se kocka, nepozvan i bez naloga. Može posle posla i kad okači pištolj i „tužibabu” u stanici. Ali i tada mora da vodi računa o ugledu službe i značke koju nosi.
Naravno, ni na kraj pameti mi nije da tvrdim da su oni tamo divni, a naši loši. I tamo i ovde bi policajac kada zgreši, puca ili tuče nevine, morao da dobije zasluženu kaznu! Jer, i tamo i ovde je uniformisani čuvar reda i mira servis građana i branik sistema. I mera ugleda.
Kod nas „pirlitaju” voki-tokiji u kafanama, policajci piju vinjak barabar s gostima, pištolje s futrolama stavljaju na šank da svi vide da je stigla „vlast”. Kada nas kažnjavaju u saobraćaju, i vrapci znaju da može da padne cenkanje, pa daš „harač” i on te pusti, a dobro oboma! Takva saznanja se već dugo guraju „pod tepih”. Žmurimo, a znamo da je tako!
Kontrola rada policije u Srbiji regulisana je Zakonom o policiji i može da bude spoljašnja i unutrašnja. Spoljašnju sprovodi Narodna skupština, a unutrašnju kontrolu rada policije obavlja sektor unutrašnje kontrole policije. I to naročito u pogledu kontrole zakonitosti rada policije, poštovanja i zaštite ljudskih prava pri izvršavanju policijskih zadataka i primeni policijskih ovlašćenja, „na način koji bliže propisuje ministar”.
Sektor unutrašnje kontrole policije postupa na osnovu predloga, pritužbi i predstavki fizičkih i pravnih lica, povodom pisanih obraćanja pripadnika policije i po sopstvenoj inicijativi.
Dakle, sve je jasno, kada su propisi u pitanju, ali u praksi baš i nije tako. Zašto i dokle tako. Kada će se policija napokon odlučiti da se pozabavi „mangupima” u sopstvenim redovima, kada će počistiti svoje „dvorište”... Da glas koji je bije bude dobar, bez senki.