Simboli državnosti i na svinjskoj trubi
(Фото С. Ковачевић)
Novi Sad – Etnološki predmeti koje čuva Muzej Vojvodine u Novom Sadu nose u sebi duh minulih vremena, pričaju o veštini ljudi koji su ih izrađivali i koristili, ali imaju i simboliku bogate narodne ornamentike, priča za „Politiku” muzejska savetnica Ljiljana Trifunović. Neki od takvih predmeta sada su se našli u katalogu „Simboli srpske državnosti”, koji je objavljen posle zapažene izložbe iste autorke.
Tada je bilo izloženo 26 predmeta, a kataloško izdanje donosi ih 43 iz pet etnoloških zbirki, a najviše iz kolekcije Tekstilno pokućstvo, kojom rukovodi autorka izdanja. To su većim delom ćilimi, peškiri i dozidnice sa utkanim, skrivenim ili otvorenijim prikazima trobojne zastave, niza crveno-plavo-belo, ili crveno-belo-plavo, grba i drugih poruka na pamuku, vuni, svili.
Nekoliko je predmeta iz zbirke koja govori o privredi nekadašnjeg čoveka. Na naslovnoj strani kataloga su dve sićušne čaše od kalaja, za rakiju ili liker, koje krase zanatski urezani grb Kneževine Srbije, cvetni ornamenti i ćirilični natpisi „Nazdravlje, uspomen iz Skoplja 1919” i „Nazdravlje 1919”. U muzej su otkupom stigle iz Srema, Martinaca.
Izdvaja se i drvena – obramica, iz pokućstva u Banatu, mestu Tomaševac. Korišćena je za nošenje kofa vode preko ramena. Kustosima je neobično to što su glave obramice, ivice predmeta, izrezbarene i obojene u bojama srpske trobojke. Predmet je bio izložen pre dve godine na tematskoj izložbi Etnografskog muzeja u Beogradu.
Na mlečnom staklu čašice, koja potiče iz perioda oko 1890. godine i stigla je iz Sremske Mitrovice, naslikan je grb Kneževine Srbije, doduše nepotpun. Tamo gde bi trebalo da su maslinova i hrastova grana, stoje dve stilizovane plave grančice. Grb na prednjoj strani čaše „grle” dve veće zelene hrastove grane.
Zanatski rad na staklenoj čašici iz banatske Crepaje prikazuje kneza Nikolu Prvog, u svečanoj crnogorskoj nošnji sa tri ordena i malom lentom sa srpskom trobojkom na grudima. Nad glavom mu je ćirilični natpis „Onam! Onamo za brda ona”.
Vunena traka sa ornamentom jugoslovenske trobojke krasi, u vojvođanskoj muzejskoj kolekciji, svinjsku trubu na koju je tkanina prikačena alkama. Tom trubom su se dozivale svinje sa ispaše, a kustosi pretpostavljaju da predmet potiče iz Banata.
U društvenom životu gajde su sve do sredine 20. veka bile muzički instrument bez koga se nije mogla zamisliti srpska svadba, pa je i mešina umela da bude presvučena tkaninom-trobojkom.
Ljiljana Trifunović skreće pažnju na društvene prilike doba u kome su predmeti, poput ćilima ili peškira, sa simbolima srpske državnosti, nastajali od 1860. do 1948. na teritoriji Vojvodine.
„Većina ih je nastala za vreme Austrougarske, odnosno Habzburške monarhije. U to vreme nije poželjno da se ističe pripadnost, ne samo srpskom narodu nego i ostalim slovenskim, koji su živeli u okviru monarhije. Zabranjivana je upotreba trobojke u bilo kom obliku. Onda je svest o nacionalnom identitetu, u porodičnom krugu za potomke, održavala u suštini žena, tkalja, utkivanjem trobojke u ćilime ili u peškire”, kaže muzejska savetnica.
Veliku ulogu o pitanju nacionalnog identiteta odigrali su u to vreme srpski intelektualni krugovi i vođe, među kojima i Svetozar Miletić, ali i žene poput Savke Subotić, koja je podsticala na društveni angažman kroz narodne rukotvorine.
Svi ti predmeti su izrađivani za različite upotrebe, ali je motiv bio isti – očuvanje svesti o srpskom poreklu. Isto tako je upadljivo, smatra autorka, da nijedan predmet nije neukusan i nije prenaglašen u dimenzijama svog simbolizma.