Kad se ljubav silom dobija

28. 08. 2008. 22:00

U periodu od 2005. do kraja juna 2008. u Beogradu je prijavljeno ukupno 88 slučajeva silovanjaod strane N.N. počinilaca, za 10 napasnika se još traga, a 78 uspešno rešeno. Broj silovanja je u opadanju u gradu, dok je u prigradskim naseljima u porastu, zvanični su podaci Policijske uprave grada Beograda. Ipak, tačan broj izvršenih silovanja nije moguće precizno navesti zbog tamne brojke neprijavljivanja.

Prema statističkim podacima istog izvora, silovanja se najviše dešavaju od deset sati uveče do šest sati ujutru, najčešće u stanu ili u kući (55 odsto), zatim u šumi, polju ili nekom napuštenom prostoru (11 odsto), na ulici (10 odsto), u ugostiteljskim objektima (9 odsto), u vozilu (9 odsto) i u liftovima (6 odsto). Najčešći način na koji su žrtve prinuđivane na obljubu jeste fizička sila, pretnja nožem i pištoljem.

Budući da se ne može napraviti univerzalni profil napasnika niti se jasno mogu definisati razlozi koji ga navode da počini takavakt nasilja (napasnik često može da bude osoba protiv koje nikada nije podnošena krivična niti prekršajna prijava, a praksa pokazuje da je najčešće reč o osobistaroj od 18 do 50 godina, koja ima porodicu), tako se ne može precizno utvrditi ni kojeg starosnog doba mogu biti potencijalne žrtve. Statistika, međutim, ukazuje da su žene od 18 do 28 godina najčešće metenapasnika (43 odsto), zatim žene od 28 do 50 godina (25 odsto), maloletna lica od 14 do 18 (12 odsto), deca do 14 godina (12 odsto) i žene više od 50 godina (8 odsto). Posledice koje žrtva preživljava mogu biti ne samo fizičke (bolovi, neželjena trudnoća), već i psihičke (stanje straha, apatija, depresija, sklonost prema samoubistvu...), kao i socijalne (društvena izolacija, poremećaj komunikacije sa porodicom i okolinom, naročito u zatvorenim i patrijarhalnim zajednicama u kojima se poštuje nevinost devojke pre braka).

Posle fizički i psihički teško preživljenog čina silovanja, žrtve često imaju problem da prikupe dokaze o nasilnoj obljubi ukoliko im počinilac nije naneo teže fizičke povrede, ukoliko ne poznaju počinioca, ali i ako silovanje ne prijave u što kraćem roku jer se svi biološki dokazi gube, pa nije mogućeizdvojitini DNK profil napasnika. Usled pritiska porodice, dečka (muža) ili bliže okoline, žrtve često odustaju od procesa, povlače prijave i odriču se prava da zakonskim putem kazne počinioca. Proces dokazivanja silovanja je jako mučan za žrtvu, između ostalog i zbog posledica koje taj čin nosi sa sobom.

Mediji u svetu, pa i kod nas, često se nemilosrdno ophode prema žrtvama silovanja navodeći mesta gde žive i njihove inicijale, što u manjim mestima može više da otkrije nego da prikrije identitet osobe. Ni lekari u svom ophođenju ponekad ne štede žrtve, jer postoje slučajevi u kojima su silovane devojke glasno prozivane na ginekološki pregled u punoj čekaonici, i to u pratnji policije. Zbog toga se često stiče utisak da sredina ne gleda blagonaklono na žrtve silovanja, već ih etiketira, osuđuje i „odbacuje”, smatrajući ih krivim zbog toga što im se dogodilo.U Srbiji se o silovanju nerado govori a stiče se utisak i da zakoni baš i nisu naklonjeni žrtvama. U prilog tome govori i činjenica da je za silovanje odrasle osobe predviđena maksimalna kazna do 15 godina zatvora, dok ukoliko je reč o silovanju sa smrtnim ishodom predviđena kazna je 18 godina. Minimalna kazna za obljubu deteta uzrasta do 14 godina iznosi od jedne do 18 godina zatvora.

Preventivnim radom i efikasnošću Policijske uprave grada Beograda 2006. i 2007. uspešno su rešena serijska silovanja dva počinioca,i na taj način na neko vreme odložene slične aktivnosti napasnika. Prema preporukama stručnjaka, žrtve ne bi trebalo da se povlače i ćute pred ovakvim problemom, već treba da se suoče sa počiniocem i nastoje da ga dovedu pred lice pravde.