Matori, ne kvari mi jutro
(Фото: Unsplash)
Osvanulo je prohladno, ali sunčano jutro. Čisto. I baš se lako disalo, ali samo do dolaska u jednu od ulica u okolini Kliničkog centra, gde ni „prašina ne može da padne” – prokomentarisao je vozač vrteći se beznadežno ukrug, tražeći parking-mesto. Izduvnih gasova koliko čovek neće. Pacijent mora na Institut za onkologiju, a tamo uobičajena gužva. Znači predstoji čekanje. Auto je konačno parkiran.
Obližnja kafeterija vrlo udobna za trošenje minuta i sati. Tiha muzika, mirisi kafe i aromatizovanih čajeva, konobari neprimetni, a ljubazni, na raspolaganju dnevna štampa, internet... Nema gužve. Stiže i pacijentkinja zbog koje se jutro provodi u bolnikom krugu. Čeka terapiju, bolje u kafiću nego u prepunom hodniku. Nije jedina, primetismo malo kasnije.
Odjednom nadvija se oblak dima. Kruži. Reaguju pojedini gosti mašući rukama ispred nosa, diskretno gledaju u pravcu iz kog dolazi dim, ali šta će – pušenje je dozvoljeno.
– Poštovani gospodine, izvinite molim vas što vam smetam i remetim jutarnju kafu, da vas zamolim da sednete bliže vratima. Ne smem da budem u jako zadimljenom prostoru, a ne mogu da stojim napolju ili sedim u parku, ipak je hladno. Još jednom izvinite – obratila se žena ne starija od 35 godina gospodinu u šestoj deceniji.
– Ne razumem – usledio je odgovor izgovoren kroz novi oblak duvanskog dima.
– Molim vas... – zaustila je žena, ali je bila presečena.
– Hoćeš da ja izađem napolje, a ti da sediš u kafani? Tebi smeta dim, ne meni... Izvoli izađi i ćao – odreagovao je na najljubazniju molbu muškarac sa cigaretom u ruci, povukavši još jedan jači dim koji je proizveo novi oblak.
Žena se izvinila, spakovala svoju knjigu u kesu s peškirima, ostavila kafu od koje je jedva gutljaj otpila i krenula ka vratima. Konobar je pokušao da je zaustavi, ali je izašla mimoilazeći se s novim gostom koji je uz bučnu najavu dolaska stigao za sto prijatelja koji je i dalje dimio. Bacivši ključeve na sto, naruči četvorostruki espreso i zapali nešto slično tompusu.
– Uh, ljudi moji – začu se odnekud.
– Neko ima nešto protiv? – začu se pitanje.
– Ima, zar mora toliko da se dimi. Valjda i mi koji smo bolesni imamo pravo da popijemo kafu, a da se ne ugušimo – doviknu sredovečni muškarac.
– Ajde, brate, bašta. Nije ’ladno napolju – doviknu jedan od pušača dok su dve devojke gasile tek upaljene cigarete za stolom pored ulaza.
– Bašta za pušače! U kafiću je u ovom momentu bar tri puta više nepušača. Ne tražim ništa – samo malo obzira, možda uljudnosti i da nam ne dolazi taj dim u kubicima – još jednom je pokušao gost koji je bio u društvu dvojice muškaraca.
– Matori, ne kvari mi jutro, života ti. Ja sam ovde kao kod kuće, a ti, brate, došao danas pa uspostavljaš red. Počni da pušiš biće ti lakše – uz paljenje nove cigarete završio je diskusiju.
– Hvala ti, matori. Ja sam pušač višedecenijski, ali vidim da je ovde dosta ljudi koji su pacijenti preko puta na onkologiji, saosećam – odgovori uporni gost.
– Saosećaj, ja nemam empatiju. Pusti me tih fora i propagande protiv dima i pušača. Ko može da mi zabrani, Bog možda – odgovorio je drsko između dva dima.
Nije odustajao gost za stolom bez dima, pridružuje mu se još nekoliko gostiju, ali efekta nema.
Otvaraju se vrata i ulazi žena od četrdesetak godina. Iz tašne vire, vidi se, lekarski izveštaji, rendgenski snimci.
Dvojica pušača ustaju, prilaze joj, smeštaju je za svoj sto, znatiželjno gledaju, pitaju, slušaju pažljivo... Jedan od njih pali cigaretu...
– Nemoj da pušiš, Gorane. Smeta mi u poslednje vreme, a i ovim ljudima ovde sigurno – osvrnula se žena oko sebe. Goran, do toga trenutka zakleti borac za pravo na dim – ugasi cigaretu. Njegov drugar spakova svoju kutiju u džep i pozvaše konobara da skloni pepeljaru.