Odlazak Ratka Vulanovića

Milica Dimitrijević

25. 03. 2023. 21:00

(Фото А. Васиљевић)

Bio sam slobodan umetnik celog života, s divljom prirodom, neposlušan. I sam sam sastavni deo kamena, poznajem ga u dušu, u kamenoj kući sam živeo, ognjište je unutra bilo od tog materijala, govorio je u razgovoru za „Politiku” 2019, povodom svoje izložbe u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić” Ratko Vulanović, naš poznati i priznati vajar, koji je preminuo prekjuče u 82. godini.

Oni koji su ga upoznali kažu da je bio iznimno skroman i pristojan čovek, asketa, i kao takvog ga pamte, a većini Beograđana njegovo ime nepogrešiva je asocijacija na kompoziciju grada-skulpture u kamenu, našeg Stounhendža na Adi Ciganliji.

U razgovoru pomenutom na početku ovog teksta rekao je i to da je kamene blokove granita za ovo delo vadio iz Rudnika „Radalj” kod Zvornika, koji je kupio jer „ko je uopšte vajar bez rudnika”.

U njemu omiljenom kamenu nastajali su slični gradovi i u njegovoj rodnoj Crnoj Gori, u Nikšiću i Budvi, a o tome kako je doživljavao Vulanovića, koji je bio u stalnoj kohabitaciji sa prirodom, Mihajlo Mitrović pisao je 2008. za naš list:

„Među nama živi Ratko Vulanović, ličnost mitskih osobina, stamene stature, atletskih mišića, nadljudske snage, spečenog lica, bele brade i zlatnih ruku. On je celi svoj život posvetio kamenu kao nerazdvojniku smisla svoga života, videći ga kao znak božanskog prisustva.”

Pored vajarstva bavio se i slikarstvom, ali je sebe doživljavao prevashodno kao skulptora, a o svom stvaralaštvu govorio kao o borbi za likovnu istinu: „Ne bavim se ničim drugim, ni politikom, ni moralnim pridikama. Ne žalim ni za čim i ovo je mnogo što sam do sada stvorio. Ništa me nije sprečilo da vajam.”

Rođen je u selu Laz kod Nikšića 1941, pohađao je Umetničku školu u Herceg Novom, koju je napustio da bi upisao Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde je i diplomirao 1968, a kasnije i magistrirao. Još kao student pojavio se na izlagačkoj sceni, član ULUS-a postao je 1969, a 1972. bio je i stipendista Fonda „Moša Pijade”, nakon čega je neko vreme proveo u Grčkoj.

Sedam godina je boravio u vajarskoj koloniji „Beli venčac” u Aranđelovcu i tu su nastale skulpture malog formata koje su kasnije izlagane širom bivše Jugoslavije. Godine 1986. dobio je status istaknutog umetnika Beograda, u koloniji Kombinata aluminijuma Titograd boravio je 1987, a naredne godine nastaje kompleks skulptura „Veliki predeo” za koji dobija „Politikinu” nagradu i to jednoglasno. Izlagao je u brojnim galerijama širom regiona, a njegove skulpture velikih dimenzija od granita nalaze se i u Jaloviku, Šapcu, Pančevu.