Pisac nema prava na ćutanje
Милан Михајловић, Душка Врховац и Драгомир Брајковић, овогодишњи добитник признања „Песничко успеније” (Фотодокументација „Политике”)
Kao i svaki put do sada, a ima tome nekoliko decenija, radost je mome srcu biti ovde, sa vama, na tlu Kosova i Metohije. Potvrda toga jesu moja stalna vraćanja i potreba moje duše da se i ovde napaja životvornom energijom, dodirujući istu zemlju i dišući ovaj isti vazduh. Modernijim jezikom kazano: radoznalost utoljavam i učenje upotpunjujem po vaskolikom svetu, diveći se kulturi i umetnosti raznih naroda, ali moje baterije se pune na ishodištu, na izvoru duhovnosti, istorije i tradicije mog naroda.
Upravo zato, kao i vas, nesrećnom me čine okolnosti koje su nas kao narod i kao državu dovele u ovakav današnji položaj, kao i nemoć i neznanje sada odgovornih u zemlji da nas iz takvog položaja izvedu. Mislim, dakle, i na prošli i na aktuelni režim, jer naše nevolje su tako velike, pored svih svetskih činilaca i nepravdi, i stoga što niti nam je prošlo prošlo, niti nam je novo novo došlo. Zato nam se tako dugo ovakva stvarnost čini kao ružan san iz kojeg bismo da se probudimo, a znamo da nije san već grozno prozna stvarnost sa kojom se valja boriti i verovati u bolje sutra, ma koliko nam ono daleko i neizvesno izgledalo. Ja u to bolje sutra verujem jer bez te vere ništa, pa ni naši životi ni poezija, ne bi imalo smisla.
Ovde, na Kosovu i Metohiji, već dugo sve je mnogo teže nego u ostalim delovima Srbije. A meni se, evo, čini da je lakše i besedu sročiti u povodu bilo koje od mnogobrojnih književnih nagrada u nas, nazvanih časnim imenima naših velikana i prethodnika, nego povodom ove sa tako uzvišenim imenom „Pesničko uspenije”, koje, pre svega, opominje da onaj ko primi to odlikovanje, bude imenovan nosiocem nagrade „Pesničko uspenije”, više ni u kojem slučaju nema pravo na ćutanje. Shvatam to kao odgovornu i tešku obavezu i zbog toga što ima neko vreme otkako bih se i sama najradije ćutanju priklonila, ćutanju kao svegovoru, govoru bez reči, jer se i one, reči, čine pohabane, potrošene, zloupotrebljene i nedopustivo izmenjenog značenja. Ali to monaštvo u govoru bilo bi paradoksalno, pa i nedopustivo. Nema pravo na ćutanje, ni pod kojim izgovorom, onaj ko je bogu poezije i muzama umetnosti mio. Nema prava na ćutanje onaj ko se svojevoljno opredelio za reči kao oružje u borbi protiv zla u svim njegovim oblicima, za delovanje na strani dobra, kojim želi da nadživi i sopstveni život i smrt.
Ovo istovremeno ukazuje i na mesto i značaj ili ulogu književnosti i pisaca, poezije i pesnika, danas. Sa žaljenjem izgovaram reči da ni sada u Srbiji odnos države prema svim segmentima kulture, gde spadaju i književni stvaraoci, nije kakav bi trebalo da bude da bi se razvile i iskoristile sve njene mogućnosti i blagotvornosti u savremenom svetu. Za to ima objašnjenja, ali nema opravdanja. Naravno, ostaje nam nada da će se u vremenu promena i to promeniti nabolje. Utoliko pre ako i sami na tome poradimo. Bez prava na ćutanje, kao što već rekosmo.
Duška Vrhovac
(Pesnička beseda prošlogodišnjeg dobitnika nagrade „Pesničko uspenije”, najprestižnijeg priznanja koje se dodeljuje u okviru, tek završene, međunarodne kulturno-umetničke manifestacije „Sokolica” u Zvečanu i dobitnika ovogodišnje „Povelje za besedu”)