Bilo jednom u zemlji košarke
Никола Јокић (Фото Н. Неговановић)
Košarkaški savez Jugoslavije se 1973. godine nalazio u trosobnom stanu u Cetinjskoj ulici. U savezu je radila Sonja Mladenović s pomoćnicom kojoj nažalost ne znam ime. Ekonom u savezu je bio Dragan Velanac. Predsednik saveza je bio prodekan Tehnološkog fakulteta profesor dr Radomir Šaper, koji je zajedno s Borom Stankovićem, Nebojšom Popovićem i Aleksandrom Nikolićem postavio temelje jugoslovenske košarke. Jugoslavija je bila svetski i evropski prvak. Bilo je i košarkaša i trenera.
Košarka nije bila unosan posao koji je donosio laku i brzu zaradu. Nije bilo milionskih ugovora. Mladi su se košarkom bavili iz ljubavi i istovremeno studirali. Subota je bila praznik košarke. Dupli program u Hali sportova na Novom Beogradu, igraju Crvana zvezda – OKK Beograd i Partizan – Radnički. Hala je ispunjena do poslednjeg mesta i zadimljena (bilo je dozvoljeno pušenje). Na teren izlaze košarkaši: inženjeri elektrotehnike Slobodan Jelić i Dragiša Vučinić, arhitekta Vladimir Karati, građevinski inženjer Blaž Kotarac, lekar Ivan Sarjanović, profesor na Rudarskom fakultetu dr Milun Marović i drugi diplomirani inženjeri, pravnici, ekonomisti da ih ne pominjem sve. I svi oni su diplomirali regularno na državnom, a ne na nekom privatnom fakultetu. Nije ih ni bilo. Svi pomenuti su uz redovne studije dogurali i do dresa reprezentacije. Uz njih je stasao, po izboru FIBA, najbolji igrač sveta 1978. Dražen Dalipagić. Publika poznaje košarku i došla je da uživa u igri majstora. Nema zastava, ni vođa navijača. Svaki dobar potez se pozdravlja aplauzom. Posle utakmice igrači se pozdrave i izađu s terena, a publika se mirno raziđe. Danas publika vređa i gađa sudije i igrače raznim predmetima. Grupe navijača se tuku međusobno. Posle utakmice igrači se zahvaljuju i aplaudiraju publici. Sve se okrenulo naopako.
Košarka u Srbiji je jedno vreme nastavila trofejnim putem, da bi lagano, ali sigurno klizila u sadašnju situaciju.
Sadašnji KSS se nalazi u Sazanovoj ulici u dvospratnoj zgradi na Vračaru. U savezu ima tridesetak službenika, a u klubovima nema dobrih košarkaša i trenera. Reprezentacija Srbije ne može da se podiči rezultatima. „Stručnjaci” bi rekli smanjila se baza. Nema više 20 miliona stanovnika kao nekada Jugoslavija. Sada ih je šest i po miliona. Upitao bih „stručnjake” šta se dešava sa košarkom u Litvaniji koja ima 2,8 miliona stanovnika i Slovenijom od 2,1 milion stanovnika. Zbog čega je njihova košarka uspešna?
Nekada je u Košarkaškom savezu postojao stručni savet. Sačinjavali su ga vrhunski treneri, koji su donosili najznačajnije odluke za našu košarku. Sistem takmičenja, rad sa mladim košarkašima, izbor trenera mlađih nacionalnih selekcija i izbor selektora seniorske reprezentacije. Niko kao Srbija nema toliko međunarodno priznatih trofejnih trenera. Teško je nabrojati sve njihove reprezentativne i klupske titule. Nažalost, Dušan Ivković nije više s nama, ali su tu Božidar Maljković, Željko Obradović, Svetislav Pešić, Duško Vujošević. Zašto ne postoji stručni savet, možemo samo da nagađamo. Sve velike i važne košarkaške odluke se donose na nivou menadžera i predsednika klubova daleko od očiju „stručne” javnosti. (Gde mačke nema miševi kolo vode.)
Koji su košarkaški problemi danas? Političari su izašli iz svojih ovlašćenja i „kontrolišu” sve i svašta. Koliko god novca da ima u košarci – pogrešno je usmeren. Sve je manje trenera koji su barem malo igrali košarku i sve manje vremena provode na terenu učeći igrače individualnu tehniku.
Menadžeri i predsednici klubova (obično neostvareni igrački, kao i omalene „gazde”) važniji su od igrača i trenera. Igrači nisu obrazovani, ne vole trening, ne znaju šta znači tolerancija, komunikacija, moral, vaspitanje...
Mediji, koji treba da popularišu igru i neposredne aktere, pišu o gazdama, devojkama igrača, tračevima i stvaraju negativnu atmosferu kod publike. Pametna i talentovana deca ne mogu biti prepoznata i forsirana zbog neznanja trenera i zbog burazersko, kumovskih i rođačkih veza i interesa.
Ima više škola košarke nego klubova, a u prvima je osnovni princip – masovnost i novac, pre talenta igrača. Oslabilo je elementarno vaspitanje na svim nivoima, pa i u košarci. Nema ljubavi prema košarci kao igri i viteškom nadmetanju. U trenerskom poslu izgubila se vaspitna i obrazovna uloga.
Košarka traži kvalitetne, hrabre i pametne ljude, a danas dominiraju poslušni mediokriteti. Svaka šuša na „Fejsbuku” ili „Tviteru” može bilo koga da pljune i izblamira bez pokrića. Deca od 15 godina se proglašavaju asovima i prodaju kao prasići pred Božić. Nema entuzijazma, a to je u ovoj igri neophodno na svakom nivou, nezavisno od para, kvaliteta i ranga.
„Naučnici” govore da je snaga važnija od talenta, teretana od tehnike, faul od asistencije, a zapravo se talenat vidi po pravovremenom dodavanju i razumevanju igre (Nikola Jokić i Miloš Teodosić).
Ovde gori ocenjuju bolje i ljudi koji nisu šutnuli loptu na koš pričaju o košarci na televiziji. Govore kako je neki igrač dobar u defanzivi ili da mu je nedostajalo dva poena da bude dvocifren.
Za kratko vreme smo uništili naš najbolji brend.
Inženjer, bivši košarkaš, reprezentativac i trener
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista