Moj Senegal
Разгледница из Дакара 1967. године
Topao i prijateljski intoniran napis gospodina Mihajla Hadži Pavlovića o Senegalu, sadržajan i interesantan, objavljen 3. aprila u rubrici Među nama, zaslužuje priznanje i svojom neposrednošću. Pozdravljam ga kao neko ko je, na početku svoje diplomatske službe, boravio u Dakaru od 1967. do pred kraj 1970. godine. Što se tiče tekstova „Moja Afrika” književnika Rastka Petrovića, reč je o delu istinske umetničke senzibilnosti u posebnom dodiru s novom sredinom, ali to bi zavređivalo drugačiji osvrt.
Mogu da potvrdim da sam i sam tokom boravka u Senegalu sretao brojne Senegalce i družio se s njima, pa bio i svedok njihovog prijateljskog i uvažavajućeg odnosa prema nama. Dugi niz godina, jednom sedmično, emitovana je, na primer, polučasovna emisija „A l’ecoute de la Yougoslavie” (u slobodnom prevodu – „Na slušanju Jugoslavije”), koja je sadržavala našu muziku i kraće tekstove.
Senegal, značajna zemlja u zapadnom delu afričkog kontinenta, dobija u današnjem vremenu još istaknutiju ulogu. Prijateljska naklonjenost prema nama ima svoju istoriju u vremenima Solunskog fronta i kasnije, o čemu piše i gospodin Pavlović. Zapažao sam kako je pozitivno gledano na odnos nesvrstane Jugoslavije i nas pojedinaca prema zemljama i ljudima iz tzv. trećeg sveta. Sam predsednik L. S. Sengor, svakako jedna od najumnijih i najobrazovanijih ličnosti Afrike 20. veka, pokazivao je to na više načina. Doduše, hladan odnos zvaničnog Beograda prema Prvom svetskom festivalu crnačke umetnosti (Dakar 1965) zahladnio je u narednih nekoliko godina i međusobne odnose. Uspešan nastup folklornog ansambla „Tanec” u Senegalu 1968. i prisustvo predsednika Sengora na gala predstavi u modernom nacionalnom teatru, uz druge predstavnike vlade i diplomatskog kora, otvorio je prostor i bližoj saradnji koja je rezultovala i posetom L. S. Sengora našoj zemlji narednih godina. Inače, tih je godina i sam Sengor, u pogledu „trećeg sveta” i nesvrstavanja izložio svoj analitički prilaz zalažući se, između ostalog, za terminološku promenu naziva pokreta. Umesto „nesvrstavanja” – „non-suivisme” (nepraćenje, u slobodnom prevodu, uz odgovarajuća argumentovana objašnjenja).
Mogu da dodam i da sam u intenzivnim druženjima sa Senegalcima, novinarima, piscima, preduzetnicima i drugima, nailazio na vrlo obrazovane sagovornike na mnoge teme i pritom se uveravao u simpatije i poverenje koje su prema nama pokazivali (razmene porodičnih poseta, prisustvo rođendanima, krštenjima dece itd).
Vladimir Stanimirović,
Novi Beograd