Njegoševu fotelju nije imao ko da popravi
Илустрација Срђан Печенић
Crnogorci imaju veze s kriminalom i mnogo su lenji – dva su stereotipa koja su se Srbima uvukla duboko u podsvest.
– Dok prvi nije za šalu, za drugi je dobro što je ušao u viceve. Postoji anegdota koja kaže da je Njegoš dobio na poklon fotelju koja mu je onako visokom bila niska. Morao je dugo čekati da joj neko produži nogare, jer niko nije hteo da se lati tog posla sve dok na Cetinje nije došao jedan putujući majstor – izvanjac – odgovara Vuko Martinović, televizijski novinar i autor istorijskog trilera „Ključevi dobra i zla”, na pitanje koji su stereotipi s kojima se najčešće suočava kao Crnogorac koji dugi niz godina živi u Srbiji.
On dodaje da su se sramota od običnog rada i ratnički stav duboko utisnuli u temperament ljudi ne samo u Crnoj Gori nego i u nekim drugim delovima sveta, kao što su jug Italije i sever Japana.
Pokušavajući da rasvetli poreklo najčešće predrasude koju Srbi imaju prema Crnogorcima – da su izrazito lenji – Vuko Martinović za naš list kaže da se njegov koren nalazi u činjenici da je u pojedinim ratničkim plemenima bilo sramota raditi zanatske poslove, a ni bavljenje umetnošću nije bilo za ponos. Ovo jedino nije važilo za pisanu reč, za šta su najzaslužniji predstavnici dinastije Petrović.
– Dugo nisu bili cenjeni muzičari, glumci, kao ni slikari i vajari. Nisu čak postojale ni reči za pojmove iz ove oblasti, nije bilo reči za mnoge boje, a Njegoš je, kako Nenadović kaže u „Pismima iz Italije”, slike nazivao „kartinama”. Posle svega toga u dvadesetom veku imamo brojne evropski poznate slikare: Dada Đurića, Petra Lubardu i Mila Milunovića, ali i mnoge druge. Događaj koji je po mom mišljenju predstavljao eksploziju te akumulirane umetničke energije jeste izložba slika Petra Lubarde u Beogradu 1951. godine. Ona će promeniti umetnost i kulturu u tadašnjoj zemlji, a uticaće i na druge društvene tokove – govori Martinović i ističe da su remek-dela crnogorskih umetnika proistekla iz umeća da prikažu svetlost koju isijava crnogorski kamen, što je veliki izazov. On tvrdi da je važno da umetnik temelje svog rada postavi na područje iz kog je potekao i koje najbolje poznaje.
Crnogorci su istoriji poznatiji kao vični ratnici, ali su moderni civilizacijski tokovi uticali na to da svoje jatagane ili penzionišu ili da im pronađu nove namene. Baš o takvom procesu transformacije jednog moćnog jatagana koji je sejao smrt u oruđe za izradu skulptura pripoveda Martinović u svom romanu, ukazujući i na to da se sa istim žarom s kojim se nekada branila sloboda danas stvara novi svet koji oplemenjuje naše mešovito društvo.
A kada je reč o crnogorskoj povezanosti s kriminalom, naš sagovornik kaže da se nasleđe koje je vojna prošlost ostavila prenelo i na nešto pogubnije. Oružje koje je služilo za odbranu postalo je kod retkih, ali nažalost vidljivih pojedinaca, sredstvo za nečistu i krvavu rabotu.
I nakon godina provedenih u Srbiji, Martinović održava jake veze s maticom i sarađuje sa Upravom za saradnju sa dijasporom i iseljenicima CG, čiji zaposleni pokušavaju da održe i unaprede veze s brojnom i u svojim zemljama uticajnom crnogorskom emigracijom.
Neophodno je prevazići nesporazume Srba i Crnogoraca i suprotstaviti se neutemeljenoj generalizaciji, a Vuko Martinović predlaže siguran put – kroz isticanje toplih ljudskih priča, kulturu i umetnost.