Humano srce ne pita za nacionalnost
У Међеђи све је више деце (Фото С. Сабљић)
Međeđa – U Međeđi danas neke nove priče o ljudima. Prošlogodišnjeg maja u saobraćajki je nastradao dvadesetšestogodišnji Slobodan Vidović. Kada su mu lekari saopštili da njegovom Bobi nema spasa, otac Milan je, posle konsultacija sa suprugom Smiljom i sinom Aleksandrom, rešio da „spase što se spasiti može”. Odlučio je da donira Bobine organe ljudima kojima su ti organi bili preko potrebni.
Posle hirurškog zahvata koji je obavljen u Banjaluci, organi su transplantirani u Kliničkom centru u Tuzli. Dve rožnjače su ugrađene Elsadi Skokić iz Tuzle i Hasanu Iloviću iz Srebrenika. Bobina jetra je presađena Ismetu Devedžiću, a bubrezi Aliji Begoviću takođe iz Tuzle i Todoru Budiću iz Banjaluke.
– Nikada se nisam pokajao zbog toga. Jer i ovi ljudi su nečija deca... Žao mi je što se još puno organa moglo iskoristiti, a nije, kaže Milan Vidović, kome su, uz bezbroj drugih priznanja među kojima je i orden Krsta milosrđa kojim ga je odlikovao predsednik Republike Srpske Rajko Kuzmanović, najmiliji susreti sa onima kojima je donirao Bobine organe.
– Kontaktiram sa svima. Čujemo se telefonom... Dođu kod mene u Međeđu... A tada se isplačemo i od tuge i od radosti. Eto, Đuro Budić više ne ide na dijalizu. A odlazio je dvanaest godina. Počeo je da živi novi život...Isto je i sa Alijom... Ismet se preporodio – uzdiše Milan Vidović.
Pričaju seljani Međeđe i o svom poznatom zemljaku Milanu Jankoviću, iliti Filipu Cepteru, čiji su koreni u zemlji potkozarskoj... I o stogodišnjoj zgradi osnovne škole koju su i to vlastitim novcem „1909. godine, podigli napredni ljudi jer su sagledali značaj prosvećivanja mladih pokoljenja”. A u toj istoj Međeđi sve do završetka Drugog svetskog rata u selu niko nije imao više od osnovne škole. A danas je samo među lekarima, dvanaest Međeđana. I mnogo drugih akademski obrazovanih ljudi...
Priča se ovde i o Jevdokiji Matarugi, Ukrajinki, koja je svoga Radu upoznala u Nemačkoj gdje je radila isto kao i on. Došla je sa njim u Međeđu. I tu ostala...
Ima i priča o folksdojčerima koji su Potkozarje naselili pred onaj rat. Krčili su šumu i radili danonoćno. Samo da prežive...Kažu da je jedan od njih, Johan Štofe, sigurne smrti spasio Boška Trivića koga je, četrdeset i prve, skrivenog u kaci, prebacio na „slobodnu teritoriju”.
A tokom Drugog svetskog rata ustaše su, u Međeđi kod Dubice, umorile gotovo 1.300 seljana. Među njima 273 dece... U Međeđi su ustaše maljem i nožem, ugasile četrdeset i šest srpskih, pravoslavnih, ognjišta... Kažu da je ova naseobina, u odnosu na broj stanovnika, treća u Evropi po stradanju tokom Drugog svetskog rata.
– Danas je u Međeđi sedamsto duša. Tek malo više od trećine meštana koliko ih je u selu bilo s početka četrdesetih godina prošlog veka... Ne verujem da će ih ovde ikada više biti onoliko koliko ih je bilo pre ustaškog divljanja i zla koje je snašlo narod dubičkog potkozarja, kaže meštanin Radovan Jerić.
– U Međeđi je svake godine sve više učenika u mesnoj školi. Baš kao i mladih koji se vraćaju dedovini. U selu radi i kulturno-umetničko društvo, ali i fudbalski klub. Eto, mi smo članovi Druge fudbalske lige Republike Srpske, dok su fudbaleri iz Kozarske Dubice, dakle iz centra naše opštine, u Trećoj ligi. Dakle u nižem rangu, s ponosomće, na kraju, Radovan Jerić.