Svaki talenat ima svoje vreme

04. 05. 2023. 09:43

Алберт Ајнштајн око 1920. (Фото: „Википедија”)

Pišem vam povodom teksta Damjana Krstajića pod naslovom „Da li talenat može da se istroši pre vremena”, objavljenog 22. aprila u „Politikinom” dodatku Kultura, umetnost, nauka.

Psihologija naučnog razvoja i naučnog stvaralaštva na pitanje poštovanog kolege Krstajića odgovorila bi – možda neočekivano za ljubitelje nauke koji se njome ipak ne bave kao primarnim životnim opredeljenjem – da svaki talenat ima svoje vreme, odnosno da svaki istraživač napreduje po sistemu sopstvenog tempa i da njegova razvojna kriva može poznavati i periode duže stagnacije ili padova u kvalitetu naučne produkcije.

Setimo se Alberta Ajnštajna, koji je do tridesetogodišnjeg uzrasta stvorio fotonsku teoriju svetlosti, teoriju o Braunovom kretanju, teoriju relativiteta. U narednih 45 godina on nije imao značajnijih otkrića, mada je utemeljio nove discipline i kompleksna učenja. U mladim godinama bljesak ozarenja doživljavaju mnogi mislioci – matematičari, fizičari, lingvisti (recimo, Ferdinad de Sosir, Noam Čomski). Opet, ima naučnika koji su u poznim godinama došli do otkrića koja su ih proslavila (recimo, Vernadski je zasnovao svoje učenje o biosferi i noosferi kada mu je bilo već oko šezdeset godina; među lingvistima u poznijim godinama svoj vrhunac dostigli su Pavle Ivić, Nikita Iljič Tolstoj, Viktor Vinogradov).

Naučnici se razlikuju i po opredeljenosti za kratke ili duže naučne forme. „Sprinteri” su uspešni u pisanju članaka manjeg obima, a „maratonci” su kreatori opsežnijih naučnih studija, monografija, jer im je neophodan širi prostor, bilo zbog načina pisanja, bilo zbog kompleksnosti i višedimenzionalnosti problematike kojom se bave.

Neki naučnici su generatori ideja, „sejači” (u lingvistici takav je, primera radi, Roman Jakobson), drugi, svesno ili nesvesno, ne dovode istraživanje do kraja i tako pripremaju teren za one koji dolaze („orači”, npr. August Musić), a treći nalaze načina da završe nedorečenu teoriju, da nađu pravi naučni naziv, dovedu analizu do kraja („žeteoci”, npr. Aleksandar Belić).

Najzad, postoje naučnici koji su u jednom delu života istraživači, a u drugom popularizatori nauke.

Dakle, tempo i stil naučnog rada visoko su individualizovani, nema jedinstvenog modela za sve i neko ko u jednom periodu deluje istrošeno može da iznenadi novim bljeskom, za koji mu je bio potreban duži period sintetizovanja ideja.

Dr Ksenija Končarević,
redovni profesor Filološkog fakulteta, Beograd