Javni interes i izdavanje nacionalnih čitanki
Из чијих ће књига учити нове генерације (Фото: Н. Марјановић)
Čitavog života radio sam u prosveti i prošao sve nivoe – od učiteljevanja po užičkim selima, potom rada u gimnazijama u Šumadiji, do visokoškolskog iskustva u Beogradu. Sada sam u penziji, ali ne mirujem. Pratim šta se dešava u Srbiji i svetu i povremeno se uključujem u raspravu na školske teme.
Pažljivo sam pročitao tekst vaše novinarke S. Gucijan o nepotrebnim dilemama oko toga ko treba da izdaje tzv. nacionalne čitanke – u Srbiji koja već skoro sedam decenija ima svoje izdavačko preduzeće, Zavod za udžbenike.
Koliko znam, javna preduzeća osnivaju se radi zadovoljenja nečega što se objedinjuje sintagmom „javni interes”. Koliko god taj pojam bio širok, bar u prosveti se zna – ili bi trebalo da se zna – šta je javni interes. U najkraćem, da se nastava temelji na jasnim naučnim temeljima, da predaju, ispituju i ocenjuju odgovorni nastavnici, da se neguju svetla moralna načela i da se predaje i uči iz literature koja može da izdrži najstrožu proveru.
Čitavog veka predavao sam iz knjiga koje je objavio državni Zavod za izdavanje udžbenika i nikad nisam naišao na neku glupost, veliku grešku ili nenaučno saopštenu lekciju. Poznato mi je, naročito poslednjih godina, da su se u udžbenike uselile nenaučne predstave prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i da su pojedine važne deonice naše istorije pogrešno izložene ili sasvim marginalizovane (oslobodilačka tradicija srpskog naroda, genocid, srpsko-hrvatski odnosi, „doprinos” NATO-a, jezik i pismo, kosovske teme, itd.). Koliko znam, nijednu od tih knjiga nije objavio državni Zavod za udžbenike. Objavili su ih neki privatni izdavači ili filijale stranih izdavačkih kuća, upravo iz zemalja koje su učestvovale u satanizaciji i bombardovanju Srbije, tri puta u jednom veku.
Čudnim promenama zakonskih propisa, izvršenim 2003. i 2009, izvršena je tzv. liberalizacija tržišta udžbenika, tako da knjige za školsku upotrebu može da objavljuje takoreći svako. Ne samo da objavljuje, već i da ih prodaje, koristeći dobro poznate korupcijske metode. Državni izdavač ne sme da se služi tim metodama, a pitanje je da li bi hteo i kad bi mu bilo dozvoljeno (pokloni direktorima i nastavnicima, besplatne ekskurzije, potom seminari za prosvetne radnike u atraktivnim turističkim mestima, i slično).
Posledice takve prakse su prilično zabrinjavajuće: privatni i strani izdavači drže tri četvrtine tržišta udžbenika, a udeo izdanja zavoda se smanjuje). Resorni ministri nisu reagovali na ovo stanje, ako ga možda nisu i stimulisali. Ni oni nisu imuni na poklone, satove, putovanja...
Na ovo stanje reagovalo je jedino državno telo za sprečavanje nelojalne konkurencije, o čemu je „Politika” pisala. Nisam video da su reagovali ministri. I šta se potom dogodilo? Evo, iz teksta S. Gucijan vidi se da je nacrtom izmena Zakona o udžbenicima predviđena mogućnost da tzv. nacionalne čitanke može da objavljuje i „preduzetnik ili drugo pravno lice koje je registrovano za izdavačku delatnost”. O, tempora, o mores! Takvim rešenjem se u temelju negira osnovni razlog zbog kojeg se uvode nacionalne čitanke. Još jednostavnije, to je kao da date kozi da čuva kupus.
Stoga podržavam napor Nadzornog odbora zavoda i profesora Pavlovića da skrenu pažnju vladi i parlamentu na javni interes u oblasti školstva. Javni interes mora biti iznad svih drugih interesa.
Hvala „Politici” što, zahvaljujući tekstovima svojih novinarki koje prate školske teme, ne zapostavlja javni interes i što kritikuje pojave, ideje i procese koje taj interes, pred očima vlasti i cele javnosti, grubo zloupotrebljavaju.
Prof. dr Aleksandar Nikolić,
univerzitetski nastavnik u penziji