Istorija stremljenja naše omladine
Некада су читали књиге, данас гледају у мобилне телефоне (Фото: А. Васиљевић)
Da bismo shvatili duh, stremljenja i poglede mladih ljudi trebalo bi da uočimo šta oni nose u ruci, torbi, rancu. Dok dođemo do dana današnjih, gde se jasno, upečatljivo i naglašeno vidi šta mladi nežno, brižljivo, gotovo opsesivno nose u ruci, napraviću kratku istoriju onoga što su nekada nosili sa sobom.
U vreme pred Prvi srpski ustanak, posle dugovekovnog robovanja pod Turcima i njihovog zuluma, mladi su nosili narodne junačke pesme u glavi, Svetog Savu u srcu, poneki psaltir pod pojasom. U vreme postepenog obnavljanja srpske države mladi su pod skutom nosili zbirke pesama Zmaja, Đure Jakšića, Laze Kostića, a poneki su naizust znali „Gorski vijenac”. S novim, 20. vekom, novi mladi sanjali su o oslobođenju Kosova, čežnjivo gledali preko Save. Posle ostvarenja vekovnog sna o oslobođenju napaćenog Kosova došao je Veliki rat, nesrećna Srbija napadnuta je od jačeg, silnijeg. Dika i ponos, cvet buduće srpske inteligencije, žrtvovao se ili je žrtvovan da bi se odbranila domovina i stvorila nova država Jugoslavija.
I posle prvog zanosa stvaranja i podizanja nove uvećanje države, gde nisu svi narodi baš bili zaneti, mladi ljudi se razdeliše. Pojedini počeše tajno u zadnjem džepu da nose Komunistički manifest sanjajući o pravdi, jednakosti, blagostanju za sve. Obuzeti tom idejom i partijskom disciplinom posle kraha Jugoslavije stupiše listom u borbu protiv fašističke nemani, da se usput po zlehudom srpskom usudu dohvate sa svojim braćom drugačijih pogleda.
A posle završetka Drugog svetskog rata i pobede revolucije, uz veliku, ponajviše u srpskim glavama cenu, mladima su u ruke gurnuti ašov i lopata da porušenu zemlju obnavljaju i izgrađuju. I pride pevaju pesme o osloboditelju, opštenarodnom usrećitelju, najvećem sinu svih naših naroda i novostvorenih narodnosti. I ta omama trajala je dok neki novi, naravno mladi ljudi, nisu otvorili oči, žudno pogledali u spoljni svet, uvideli da se socijalizam i budući komunizam grade za odabrane i alave, pa su se 1968. pobunili uz podršku pesnika i filozofa, kao u staroj Grčkoj.
U potonjim vremenima mladi ljudi nisu imali šta da nose ni u džepu, ni pod miškom, ni u srcu. Valjalo je preživeti sankcije, bombardovanje, raspad skrpljene Jugoslavije, međunacionalne sukobe i trebljenja. I posle svega, lavinom mladosti oterati vlastodršca da bi došla bulumenta zaljubljenika u Evropu i evropske vrednosti, koje obilato, valutno prigrabiše sebi.
Stigosmo do dana današnjih, kad mladi nikud ne kreću bez svojih pametnih telefona, opsednuti bleštavilom ekrana, moćnim gigabajtima, društvenim mrežama, lajkovima, zadiranjima u jarko izložene tuđe živote. Za malo slave, za dosta lajkova, spremni su na svakojake ludorije, tobožnje izazove. Čak i po cenu života prilikom samouslikavanja. Negdašnji akrobata Dragoljub Aleksić, koji se zubima držao za uže dok ga je avion vukao iznad znatiželjnog Beograda, bio bi nenadmašni heroj na društvenim mrežama, s višemilionskim lajkovima. A za te vajne podvige kojima se stiče slava u virtuelnom svetu nisu potrebni ni rad, ni veliki trud, ni mukotrpno učenje, samo luda pomisao i pametni telefon s dobrom kamerom. Ti pametni telefoni su porobili pamet i duh dobrog dela mladih ljudi, njihov još nedovoljno formirani pogled na svet u obilju svakojakih informacija poseže za onim lakšim, bleštavijim, senzacionalnijim, prijemčivijim.
Srećom, neki mladi ljudi nose u ruci isto tako telefon, ali u rancu nose i knjige i laptop. Telefon i laptop su im sredstvo, ispomoć, prečica za studiozno učenje i obrazovanje. Njih katkad bije glas da su „štreberi”, bubalice, neprilagođeni, ali oni su uvek neophodna avangarda, možda su racionalniji i smireniji, savremenom dobu prilagođeniji nastavljači ranijih generacija mladih ljudi koji su svojim zanosom, mladalačkom snagom, svežinom ideja, nemirnim i nesmirenim duhom, upornim radom i delovanjem nosili napred naš baksuzni narod što je uvek u nekom iskušenju i polomu, osuđen da ga ne skrajnu, ne zaobiđu nijedna ala i vrana, frtutma i komešanje koji se događaju u belom svetu.
Zoran Ristić,
profesor