Istoriju pišu pobednici, a udžbenike...

10. 05. 2023. 16:24

(Драган Стојановић)

Javna rasprava o izmenama Zakona o udžbenicima je završena. U okviru propisanih obaveznih nastavnih sredstava ovim zakonom predviđen je novi, identitetski udžbenik, koji se za sada uslovno naziva nacionalna čitanka i treba da bude u upotrebi od jeseni 2024. godine. Njegov sadržaj obuhvatio bi mnoge oblasti života i stvaralaštva koje karakterišu naš narod i čine ga narodom. Zato se i smatra identitetskim udžbenikom. Ali, on je namenjen samo đacima koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku. Zašto? Zašto se đaci pripadnici nacionalnih manjina ne bi upoznali s našom istorijom, kulturom, jezikom, naukom i drugim osobenostima i dostignućima? Pa to je i deo njihovog identiteta kad već žive u Srbiji. Ako su generacije koje su pošle u školu odmah posle Drugog svetskog rata uskraćene kad je reč o nastavi istorije, pripadnici nacionalnih manjina ne smeju da budu zaštićeni od saznanja o npr. genocidu u Jasenovcu (o kojem nisam znao ni do kraja studija, sve do zabrane „Golubnjače” Jovana Radulovića 1982. godine), makar da su u tom zločinu nad zločinima učestvovali i njihovi preci. Decu niko ne krivi za zlodela koja je neko drugi počinio, ali treba da znaju o njima.

Drugu stranu ove inovacije u nastavnom procesu čini nejasnoća u pomenutom zakonu koja se odnosi na to ko treba da objavi ovaj udžbenik. Da ne bih ponavljao ono što je prof. dr Aleksandar Nikolić napisao u ovoj rubrici 5. maja, prvo treba razjasniti šta znači pojam „objaviti”. Kad kažemo da je neki pisac objavio novu knjigu, to znači da ju je najpre napisao, a posle mu neko objavio. Znači li to da će nam nacionalnu čitanku napisati oni koji imaju monopol u izdavanju udžbenika u našoj zemlji – Nemci i Hrvati? I da ćemo u tom udžbeniku čitati hvalospeve o „Bljesku” i „Oluji”? Zato sam molbu, apel i vapaj prof. dr Milivoja Pavlovića upućen predsedniku vlade i mnogim ministrima da se objavljivanje ovog udžbenika poveri Zavodu za udžbenike doživeo kao šamar, ne od prof. Pavlovića, već od onih koje on moli i ubeđuje da urade nešto što je jedino razumno. A čim je on osetio potrebu da moli, znači da postoje mogućnosti i za drugačija rešenja, iako Zavod ispunjava sve kadrovske, tehničke, organizacione i druge uslove za tako važan i uzvišen čin kao što je objavljivanje novog udžbenika.

A sad o nečemu što na prvi pogled nije povezano s prethodnom temom. Roditelji jedne škole u Petrovaradinu muku su mučili da nađu prostoriju u kojoj bi razgovarali s profesorom Aleksandrom Kavčićem o uključivanju u akciju nabavke besplatnih udžbenika. Čim bi se saznala svrha zakupa prostorije, vlasnik bi otkazivao ugovoreni termin. Šta je to zgrešio profesor Kavčić pa mu škole zatvaraju vrata (a Kristijana Golubovića dočekuju maltene hlebom i solju)? Mnogo je zgrešio: prodaje udžbenike i za 1.500 dinara jeftinije nego drugi izdavači. Njegovi udžbenici koštaju samo onoliko koliko iznose troškovi štampanja. Preti da uruši monopolski sistem od sto i više miliona evra koji vlada u štampanju udžbenika. Tu i jadni đački roditelji ostaju bespomoćni. U koliko je škola Savet roditelja doneo odluku da se udžbenici nabave preko Fondacije „Alek Kavčić”, a uprava škole to odbila. Ništa čudno: znam da se i danas mnogi u školama bogate na distribuciji udžbenika đacima.

Meni nije teško da nađem (čvrstu) vezu između prve i druge teme u ovom tekstu. A vama?

Radomir Jovanović,
profesor u penziji, Žiča