Pesma posvećena papi

09. 09. 2008. 22:00

Мадона на концерту у Риму (Фото Getty Images)

Specijalno za „Politiku”
Rim – Koncertu koji je Madona, u okviru turneje „Sticky & sweet”, održala 6. septembra na Olimpijskom stadionu u Rimu prisustvovalo je oko 70.000 ljudi. Nakon uobičajene gužve i nervoze ispred stadiona, kao i borbe za kartu više (po ceni od 130 evra, umesto zvanične od 70 evra), šou američke dive sa svim elementima impozantnog i tehnološki usavršenog spektakla pružio je i izuzetan dokaz o Madoninoj snazi. Iako je nedavno proslavila pedeseti rođendan, u izvanrednoj fizičkoj formi, umetnica je zavladala scenom, uputivši jasnu poruku: vreme prolazi, ali, još uvek, ja sam kraljica.

Senzualna, u „Živanšijevom” kostimu od crne čipke, ustoličena na zlatnom prestolu (kao na poslednjem albumu „Hard Candy”), pop zvezda se pojavila pred publikom na rotacionom podijumu. Posle omaža posvećenog velikim holivudskim mjuziklima (cilindar, štap i neizostavne crne čizme sa pertlama), Madona je sigurno vodila publiku tokom četiri dela koncerta u kojima su se smenjivali disko, rok, pop, bluz i ciganska muzika. 

U jednoj od brojnih transformacija tokom koncerta pevačica menja identitet i postaje moderna i čulna ulična pevačica. Pesma „She’s not me” u simboličnoj koreografiji, sa balerinama obučenim u kostime koji evociraju razne Madonine inkarnacije u prošlosti, vodi ka Španiji („Spanish lesson”, „Miles away”, „You must Love me”). Možda najoriginalniji trenutak predstavlja poznata „La isla bonita”, koja je pretvorena u cigansko slavlje obogaćeno zvucima violina, akustičnih gitara i harmonikama, kao i baletom. Madona je potom prepustila podijum romskom gitaristi i pevaču (inače, stalnom članu benda).

U kolosalnoj scenografskoj instalaciji prednjačili su ekrani najnovije generacije sa trodimenzionalnim efektima i vizuelnim rešenjima koja ne zaostaju za najboljim holivudskim ostvarenjima. U odnosu na prethodne turneje, „Sticky and sweet” izgleda konkretnije, bend je izvanredan, rok je više zastupljen, dok Madona često uzima gitaru (akustičnu i električnu). Spektakl je uzbudljiv i različit, jer, umesto želje za skandalom, više insistira na iznenađenju, kako sa veoma modernim video efektima, tako i sa Madoninim izuzetnim fizičkim i umetničkim performansom.

Madonina sposobnost da „uhvati” najznačajnije signale sadašnjosti uključuje očigledno i politiku. Na koncertu se osvrnula na američku predizbornu kampanju. Za vreme „Get stupid” na ekranima se pojavio Mekejn u sekvenci pored Hitlera i drugih diktatora, dok se Obama udružio sa Gandijem i Džonom Kenedijem.

Završni deo, koji je počeo pesmom „Like a Prayer” i završio sa „Givi it 2 me” pretvorio se u kolektivnu feštu sa (neočekivanim?) iznenađenjem. „Posvećujem ovu pesmu papi. Zato što me voli, jer i ja sam Božja ćerka. I vi ste sinovi Boga.” Madona je želela da posveti pontifeksu jednu od svojih najpoznatijih pesama „Like a Virgin”, verziju koju je otpevala u horu sa publikom.

Na ovu provokaciju u Italiji su odmah reagovali katolički intelektualci. Tako teolog Vito Mankuzo objašnjava da „volja da se uništi svetost da bi se stvorila neprijatnost predstavlja uspešnu marketinšku operaciju, ali i jedan od znakova raspadanja Zapada. Izbor pape kao simbola koji treba oskrnaviti (profanisati), razmišlja Đovani Reale, jedan od najvećih stručnjaka za antičku filozofiju, potiče od činjenice da „ti umetnici prepoznaju u njemu elemenat koji im smeta i koji stoga treba da bude uklonjen: papa okuplja hiljade ljudi i zato je realnost. Od te stvarnosti postoji bekstvo”. Frančesko D’Agostino (počasni predsednik Nacionalnog komiteta za bioetiku) primećuje da su umetnici, još od sredine 19. veka, sebi natovarili zadatak da predstave avangardu čovečanstva, da daju korpus novim formama duha... „Po definiciji, papa predstavlja antiavangardu. Problem je što danas avangardni umetnik, kao što je Madona, ne želi da bude ’dostignut’ i provokacija je sama po sebi lazna”, zaključuje D’Agostino.