Povratak konoplje

09. 09. 2008. 22:00

Vojvođansko podneblje je nekada bilo nadaleko čuveno po uzgajanju konoplje. Kučina je kao sirovina bila bogomdana za tkalje i pletilje čiji su odevni i drugi predmeti stizali i do evropskih dvorova.

Vremenom se mnogo toga promenilo. Površine pod konopljom svedene su na minimum i sve ih je manje, kudeljare su više muzejski eksponati nego upotrebne sprave. Još pre nekoliko godina, shvativši prvenstveno ekološku, ali i druge prednosti uzgajanja konoplje, posebno kao izvoznog artikla, nadležni u vojvođanskoj vlasti pokrenuli su inicijativu za obnavljanje tradicije uzgajanja konoplje. Međutim, ta inicijativa, po svemu sudeći, nije se još „primila” u vojvođanskoj ravnici.

Da li je baš tako?

Ne znam da li je velika porodica Đure K., 55-godišnjeg domaćina iz fruškogorskog naselja Lug, opština Beočin, uopšte čula za tu inicijativu pokrajinskih zvaničnika. Ili je možda čula, ali je odabrala pogrešno seme konoplje.

Tek, pre neki dan novosadska policija je Đuru K. i njegovih pet sinova uhapsila uz ozbiljnu sumnju da su počinili krivično delo proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojne droge.

„Ma, ljudi, kakva droga, kakvi bakrači, pa ovo je konoplja, znate, mi seljaci svašta sejemo da bi preživeli”, pravdao se Đura.

„Jeste, konoplja, gospodine Đuro, ali indijska, a zbog nje se odgovara kao za krivično delo”, upozoravao ga je policijski inspektor.

U nadležnom odseku Policijske uprave u Novom Sadu, suzbijajući promet narkotika do sada su se, kako kažu, svačega nagledali, ali da jedna cela porodica prihoduje od marihuane, takav primer još nisu imali.

Na njivi čiji je vlasnik glava porodice K. pronađena je 41 stabljika indijske konoplje ukupne težine 42 kilograma, a pretresom prostorija u kući ove porodice pronađena je i izvesna količina „finalizovane” robe, a potom i još nekoliko stabljika indijske konoplje.

Da li je to sve? Na ovo pitanje u policiji i dalje ne mogu da daju odgovor, jer je istraga još u toku i nije isključeno da će plen biti još veći, niti da će teranjem lisice isterati vuka, pošto još nije poznato gde je „ekološka” roba sa Fruške gore završavala u narkopodzemlju. A i najveća vojvođanska planina ponekad ume da iznenadi svakojakim neveselim tajnama, pa dosije stoji otvoren.

Zato su među sremačkim šeretima već počele da kolaju priče o „dobro sakrivenim uzgajalištima konoplje od Indije”, uz „preporuku” da bi se ovaj slučaj mogao iskoristiti i u turističke svrhe čiji bi cilj mogla biti potraga za eventualnim novim zasadima marihuane („ako policija raspiše poternicu, uz nagradu”).

Ali, nije ovo prvi put u okolini Novog Sada da uzgajanje indijske konoplje, uz razumljivo različito reagovanje u javnosti, otvori dileme i u policiji i pravosuđu.

Još se prepričava slučaj meštanina Čuruga koji je godinama uzgajao po nekoliko stabljika indijske konoplje da bi mu supruga od sušene biljke kuvala čaj koji mu je, kako je objasnio na suđenju u ovdašnjoj palati pravde, jedini pomagao da se reši nesnosnih bolova zbog čira na želucu. Sudija mu je poverovao i osudio ga na uslovnu kaznu, uz još jedan uslov: da ubuduće lek za čir potraži u apoteci.

Možda će i fruškogorski narkobiznis za neke biti poučan.