Če­sti­ca mo­šti­ju Sve­tog Mar­da­ri­ja na dar cr­kvi u Sur­či­nu

Aleksandra Kurteš

13. 05. 2023. 23:18

Цр­ква Све­тог апо­сто­ла Ма­те­ја (Фо­то / Сло­бо­дан Чав­ка)

Če­sti­ca mo­šti­ju Sve­tog Mar­da­ri­ja Li­ber­ti­vil­skog i Sve­a­me­rič­kog u ne­de­lju sti­žu u Cr­kvu Sve­tog apo­sto­la Ma­te­ja u Sur­či­nu. Sta­re­ši­na ovog hra­ma, sve­šte­nik Slo­bo­dan Čav­ka, po­zvao je ži­te­lje ovog kra­ja, ali i dru­gih de­lo­va pre­sto­ni­ce, da tog da­na u 18 ča­so­va, do­đu na mo­li­tvu, ka­da će bi­ti či­tan i aka­tist Sv. Mar­da­ri­ju. Ver­ni­ci će mo­ći da se po­klo­ne i ce­li­va­ju če­sti­cu ko­ja će traj­no osta­ti u ovoj sur­čin­skoj sve­ti­nji. Otac Slo­bo­dan pod­se­ća da su se nje­go­vi pa­ro­hi­ja­ni u pro­te­klom pe­ri­o­du, na slu­žbi u cr­kvi, upo­zna­li sa ži­ti­ja­ma Sve­tog Mar­da­ri­ja, ko­ji se pro­sla­vlja 12. de­cem­bra po no­vom, a 29. no­vem­bra po sta­rom ka­len­da­ru. Nje­go­ve mo­šti su 2017. go­di­ne ot­kri­ve­ne kao ne­tru­le­žne na­kon 82 go­di­ne od nje­go­vog upo­ko­je­nja.

Če­sti­ca mo­šti­ju sti­že za­la­ga­njem oca Slo­bo­da­na, i sa bla­go­slo­vom epi­sko­pa no­vo­gra­ča­nič­kog Lon­gi­na, a do­no­si ih na dar pro­to­je­rej-sta­vro­for Mi­loš Ve­sin, pa­roh ju­žno­či­ka­ški i len­sin­ški, uz po­moć sve­šte­ni­ka Ni­ko­la­ja Ko­stu­ra.

Sve­ti Mar­da­ri­je ro­đen je kao Ivan Usko­ko­vić u po­bo­žnoj i ugled­noj po­ro­di­ci od oca Pe­tra i maj­ke Je­le u se­lu Kor­net u Lje­šan­skoj na­hi­ji u Cr­noj Go­ri 1889. go­di­ne. Kr­šten je u se­o­skoj cr­kvi po­sve­će­noj Sv. Đor­đu. Ško­lo­va­nje je na­sta­vio u Be­o­gra­du, a kao gim­na­zi­ja­lac je od­la­zio u Sa­bor­nu cr­kvu i u njoj se mo­lio da se za­mo­na­ši. Mi­tro­po­lit Di­mi­tri­je je usli­šio nje­go­vu mol­bu i na­pi­sao mu pre­po­ru­ku za vla­di­ku žič­kog Sa­vu. Ivan je ubr­zo po­tom, bez zna­nja ro­di­te­lja, pe­ši­ce iz Be­o­gra­da oti­šao u Stu­de­ni­cu, 1905. go­di­ne na pra­znik Va­ve­de­nja Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce, uoči še­sna­e­stog ro­đen­da­na. Tu se i za­mo­na­šio i do­bio ime Mar­da­ri­je. Iz Stu­de­ni­ce od­la­zi na ško­lo­va­nje u Ru­si­ju, a ka­sni­je u Se­ver­nu Ame­ri­ku. Ško­lo­vao se i u Ži­to­mi­ru (Ukra­ji­na) i Ki­ši­nje­vu (Mol­da­vi­ja), a za­vr­šio je i ugled­nu Pe­tro­grad­sku du­hov­nu aka­de­mi­ju i Prav­ni fa­kul­tet – cr­kve­no pra­vo.

Dar mi­lo­sr­đa je­dan je od naj­ve­ćih ko­ji ga je kra­sio, a ceo ži­vot u du­ši je no­sio bre­me svo­je otadž­bi­ne.

Ar­hi­man­dri­ta Mar­da­ri­ja je, ka­ko se iz­me­đu osta­log na­vo­di na saj­tu SPC-a, Sve­ti ar­hi­je­rej­ski si­nod Srp­ske pra­vo­slav­ne cr­kve 1923. go­di­ne pr­vo po­sta­vio za ad­mi­ni­stra­to­ra Epar­hi­je ame­rič­ko-ka­nad­ske, a 1925. go­di­ne i za nje­nog pr­vog epi­sko­pa, dok je hi­ro­to­ni­ja oba­vlje­na 1926. go­di­ne u Sa­bor­noj cr­kvi u Be­o­gra­du. U me­đu­vre­me­nu, od do­la­ska u Ame­ri­ku do hi­ro­to­ni­je, vla­di­ka Mar­da­ri­je je tri go­di­ne bio na­sto­ja­telj ma­na­sti­ra Ra­ko­vi­ce i uprav­nik mo­na­ške ško­le pri ma­na­sti­ru.

Pre­mi­nuo je 1935. go­di­ne u 46. go­di­ni ži­vo­ta i sa­hra­njen je u svo­joj za­du­žbi­ni ma­na­sti­ru Sve­tog Sa­ve u Li­ber­ti­vi­lu.