Na pogrešnoj strani istorije

Slobodan Samardžija

15. 05. 2023. 20:00

(EPA-EFE/STRINGER)

Oni koji su pobedili 9. maja 1945. slavili su. Oni koji su izgubili, ćutali su. A, podsetimo, među gubitnicima nije bila samo Nemačka. Bile su to i sve one zemlje Evrope koje su slobodu od nacizma dočekale zahvaljujući žrtvovanju sovjetske vojske i sovjetskih građana, s jedne, i savezničkih snaga predvođenih vojnicima SAD, s druge strane.

Kako je posle najveće tragedije 20. veka skrojen svet, kazuju nam istorijski spisi. Ali, kako vreme odmiče, mastilo kojim su pisani kao da je izbledelo, a dokumenti postali teško čitljivi. Kako drugačije objasniti sledeću izjavu Karin Žan-Pjer, predstavnice za štampu Bele kuće: „Ove nedelje obeležavamo godišnjicu okončanja Drugog svetskog rata u Evropi i pobedu Sjedinjenih Američkih Država i savezničkih snaga u borbi protiv fašizma i agresije na kontinentu.”

Mlađana Karin se, očigledno, nije potrudila da pogleda fotografije od 1. maja 1945. na kojima se vide sovjetski vojnici kako ističu pobedničku zastavu na kupoli nemačkog Rajhstaga u Berlinu. Ili one s istorijske konferencije održane u nemačkom gradu Potsdamu, nedaleko od Berlina, na kojoj su se od 17. jula do 2. avgusta 1945. okupili čelnici pobedničkih armija: britanski premijer Vinston Čerčil, predsednik SAD Hari S. Truman i sovjetski lider Josif Visarionovič Džugašvili, a sve kako bi dogovorili poratnu podelu Evrope. Jer upravo su njihove armije, svaka na svoj način, učinile da Hitlerov plan o osvajanju sveta nikada ne zaživi.

Takođe, pomenuta glasnogovornica ne pominje podatak da je Sovjetski Savez za tu pobedu položio više života (27 miliona) nego svi zapadni saveznici zajedno. Na kraju krajeva, Amerikanci, zauzeti ratom protiv Japana, teško da bi se mnogo bavili nevoljama Evropljana da sovjetska pobeda nad nacizmom u jednom trenutku nije postala sasvim izvesna. I u vojnom, i u tehničkom, i u moralnom smislu. A tako nešto Zapad sebi, jednostavno, nije mogao da dozvoli.

Vreme svakako briše neka sećanja, ali sistematsko prenebregavanje, pa i izvrtanje istorijskih činjenica, definitivno neće doprineti da se slične greške ne dešavaju i u budućnosti, smatraju istoričari. A mladi naraštaji, zagledani u neizvesnu budućnost, već danas sve manje znaju o svojoj prošlosti.

Obraćajući se novinarima povodom prošlonedeljnog obeležavanja Dana pobede, Dmitrij Peskov, sekretar za štampu ruskog predsednika Vladimira Putina, napomenuo je da nedostatak pravog razumevanja istorije među Amerikancima nije samo „zaborav” već „pogubna linija”. „Ne znati užase prošlosti, ne znati ko je spasao svet od smeđe kuge (fašizma), znači da će uskoro u Americi stasati generacija koja neće moći trezveno da proceni ni svoju sadašnjost, ni budućnost”, rekao je Peskov.

S druge strane, u mnogim evropskim zemljama novo buđenje nacizma sve je vidljivije. Ove godine svedočili smo neretkim slučajevima da se dekretom zabranjuju svečanosti posvećene Danu pobede, dok je one koji su ipak slavili u mnogo slučajeva čak i privodila policija. Poseban trn u oku aktuelnim vlastima u takvim državama predstavljalo je i samo isticanje pobedničkih znamenja ili sovjetskih i ruskih zastava. Kako je otvoreno saopštio Maris Kucinskis, ministar unutrašnjih poslova Letonije, ovde se nadaju da bi umesto toga uskoro mogli ponovo da marširaju pod znamenjima zloglasnih SS divizija.

Nema sumnje da su pojedine države pobedu Sovjetskog Saveza nad nacistima doživele – kao sopstveni poraz. Hitlerov pohod na istok mnogi su shvatili kao mogućnost i priliku da, pridružujući se nacističkom napredovanju, ponešto ugrabe i za sebe. Ovo se posebno odnosilo na baltičke zemlje, čije su razmirice s carskom Rusijom imale dublje istorijske korene. Čak je i Poljska, koja je, upravo zbog nacizma, doživela najtragičniju moguću sudbinu, pred rat bila više privržena politici Hitlera nego Staljina.

Zahvaljujući činjenici da su zapadnim delom poratne Nemačke upravljali Amerikanci, koji su ove prostore praktično smatrali svojim posedom i u njih ulagali velika finansijska sredstva, tamošnji ekonomski napredak bio je daleko vidljiviji od onog u evropskim državama, koje je, proterujući nemačku soldatesku, okupirao ratom i sam devastirani SSSR, sa svojom politikom „staljinizma”, koja je u istoriji zabeležena kao ekstremno autoritarna.

Objašnjenje takvog toka evropske istorije leži u činjenici što SAD tokom rata nisu uništavane ni ekonomski ni u ljudstvu. Naprotiv, dobro su naplatile svaki metak potrošen u Evropi i nisu prekidale privrednu aktivnost. Njihova ekonomija nesmetano se razvijala, a priliv investicija bio je enorman. To im je i omogućilo da, po okončanju ratnih dejstava, ubrzano ulažu u Nemačku i ostale zemlje pod njihovom upravom i polako okrenu svetsko javno mnjenje na svoju stranu. Posebno u zemljama koje su se u Hitlerovom propalom pohodu na svet zatekle – na pogrešnoj strani.