Pesma koja je vodila celu generaciju

15. 05. 2023. 20:00

Бери Макгвајер (горе) и П. Ф. Слоун (доле) (Фото Википедија)

Da li jedna pesma može da pokrene stotine hiljada ljudi, da ih izbaci iz uobičajene letargije, natera ih na pobunu pa i na nasilje, ili odbranu od istog? Istorija nas uči da su velika društvena komešanja uvek bila praćena muzikom. Revolucionarnom, pretećom, onom koja izražava bol, beznađe… Ne obavezno stvorenom umom i talentom velikih kompozitora, narodnom tradicijom ili verovanjem, ali svakako takvom koja nikoga na ostavlja u pokoju, koja tera napred, traži akciju.

Upravo takva bila je pesma „Najava uništenja” („Eve of Destruction”), koju je 1965. napisao tada devetnaestogodišnji američki kantautor P. F. Sloun (Philip Gary „Flip” Sloan, 1945–2015), a himnom svog vremena učinio pevač Beri Makgvajer (Barry McGuire). Žigošući rasizam, hipokriziju, nepravdu, posvećena je tragičnom događaju nazvanom „Krvava nedelja”, kada je oko 600 aktivista, boraca za rasnu ravnopravnost i predvođenih Hozeom Vilijamsom i Džonom Luisom, krenulo 7. marta 1965. u marš za opšte pravo glasa preko mosta Potus u gradiću Selma u Alabami. Presrela ih je lokalna policija i došlo je do nereda u kojima je povređen veliki broj protestanata.

Ali stihovi „Uništenja” asociraju na još nekoliko dramatičnih događaja iz tog doba. Referenca – „Dovoljno si odrastao da ubijaš, ali ne i da glasaš” – jasno asocira na zakonsku odredbu po kojoj su mladi Amerikanci mogli da budu regrutovani za rat u Vijetnamu već onoga trenutka kada bi proslavili 18. rođendan, dok su na birališta mogli da izađu tek sa napunjenih 21.

Tu je i rečenica: „Rekom Jordan plutaju tela”, koja govori o „ratu za vodu” vođenom 1964–1967. između Izraela i njegovih arapskih suseda. „Možeš da odeš u svemir na četiri dana, ali kada se vratiš ovo će biti ono isto mesto”, kazuje o letu svemirskog broda „Džemini” u junu 1965, dok stih: „Udaranje bubnjeva, ponos i sramota” podseća na tragično ubistvo i sahranu američkog predsednika Džona Kenedija 1963.

Još od svog nastanka muzika je predstavljala jedno od ključnih sredstava komunikacije među ljudima. Grupno mumlanje, a kasnije i pevanje oko vatre, bilo je nedvosmisleni simbol zajedništva, pa i znak dobrodošlice za sve koji bi se ovakvom načinu druženja priključili u dobroj veri. Takođe, sve velike društvene promene uvek su bile duboko povezane sa promenama u muzici. Bilo da su u pitanju društveni pokreti ili ratovi širokih razmera, muzika je bila njihov obavezan i upečatljiv pratilac. Nekada je reč bila o grandioznim orkestarskim delima stvorenim imaginacijom velikih kompozitora, a nekada je bilo dovoljno da pojedinac uzme gitaru u ruke i krene u nezadovoljnu masu. Muzika se uvek čula glasnije od zveketa mačeva ili grmljavine topova. Uostalom, i svaka državna himna sazdana je tako da izrazi osećaj pripadnosti nekoj zajednici, ideji, vremenu, pa i vlasti…

Istoričari tvrde da su stari Grci među prvima shvatili uticaj muzike. Ondašnji intelektualci koji su stvarali demokratiju i republikanski oblik upravljanja državom dobro su razumeli moć melodije da pokrene društvo i pospeši socijalne pokrete usmerene protiv vladajuće elite. „Svaka muzička inovacija sa sobom nosi opasnost po celu državu i kao takvu ju je neophodno zabraniti”, opominjao je Platon. „Kada se muzika menja, sa njom se obavezno menjaju i osnovna društvena pravila.”

I zaista, tzv. protestne pesme šezdesetih godina prošlog veka menjale su društvo i na istoku i na zapadu. Iako su njihovi najistaknutiji autori dolazili iz SAD ili Engleske, nije bila ograničena samo na anglosaksonsko govorno područje. Sa jednakim žarom pevali su je i u Francuskoj (Antoan), Italiji (Adriano Ćelentano) u Jugoslaviji (Ivica Percl, Jadranka Stojaković), Rusiji (Jurij Ševčuk, Vladimir Visocki)… Bilo je to vreme globalnog antiratnog raspoloženja i želje za emancipacijom svih onih koji su se osećali ugroženima. Muzika je u tome bila moćno oružje.

Kako se moglo i očekivati „Najava uništenja” je od strane američkog establišmenta prihvaćena kao – otvorena pretnja. Mediji su je promovisali kao dokaz da je tamošnja mladež krenula pogrešnim i opasnim putem, da ugrožava establišment. Proglašavana je za neprijateljsku propagandu, posebno u svetlu već pomenutog vijetnamskog rata. Radio-stanice su odbijale da je emituju… Bila je zabranjena čak i u programima pojedinih emitera u Velikoj Britaniji. Ipak, postala je mirovna himna cele jedne generacije.

A bilo je to vreme kada smo pevali kompozicije Boba Dilana, Džoan Baez, Donovana, grupa poput: „Birds”, „Bafalo Springfild” i sličnih. Teme su nam bile: borba za ljudska prava, protiv rasne nejednakosti, oholosti kapitalizma, pobuna protiv ubijanja onih koji su, poput aktiviste Medžer Eversa, dizali glas tražeći pravdu za sve, protivljenje ratovima, hipokriziji koja je postala odnos prema svemu… A da je taj glas opomene odzvanjao još godinama potvrđuje i slučaj Džona Fogertija iz grupe „Kridens Kliervoter Rivajvel, koji je i 2014. morao da brani i objašnjava svoju poruku o hipokriziji onih koji mašu , sročenu 45 godina ranije.

Sloun je „Najavu uništenja” prvo ponudio tada uglednoj grupi „Birds”, ali nije naišao na njihovo razumevanje. Slično je prošao i sa grupom „Tirtls”. Kako se seća jedan od članova grupe, svima je od početka bilo jasno da je reč o potencijalno velikom hitu. „Ali bilo nam je jasno i da je, ko god da snimi kompoziciju sa takvim tekstom, osuđen da ima samo jedan hit. Karijera bi za takvoga bila okončana – zauvek”, objasnio je Hauard Kajlan.

Rizik je na sebe preuzeo Beri Makgvajer. „Najava uništenja” trebalo je da bude svojevrsna katarza, opomena Amerikancima da sila ipak ništa ne rešava… Danas deluje kao – propuštena prilika…