Ostrva mira i molitve
У храму у Приштини (Фото Приштина, ЗР)
„Jao, otkad te nisam videla? Nisi se promenila!”, čuje se na službi u polutami ispod drvene tavanice crkve Svetog Nikole u Prištini. Kratki, iskidani susret, deo su grada koji je nestao i koji istinski oživi samo na praznik Svetog Nikole. Izgleda sasvim prirodno što ovakva emocija jedino ovde ne smeta na liturgiji, jedino se ovde sreću sa sobom i svojim izbegličkim životom oni koji su voleli ovaj grad.
„Čini mi se da mi ovaj hor što peva liči na onaj od pre rata”, kaže Dejan i smeje se dok imitira i seća se nekih glasova iz mladosti, „smešne i zaboravljene”.
Praznik Svetog Nikole, u narodu poznat kao letnji Sveti Nikola, proslavlja se kao gradska i hramovna slava crkava u Prištini i Kosovu Polju.
Hram u Prištini je zajedno sa svojim sveštenicima od 1999. podelio sudbinu svoga naroda. Na jučerašnji dan ovde se okupljalo hiljade ljudi. U dva fatalna talasa nasilja 1999. i 17. marta 2004. ovom gradu i hramu naneseni su fatalni udarci. Sve što su vekovima prištinski Srbi, sirotinja i bogati, poniženi i raseljeni zaveštavali i kupovali konačno je nestalo u vatri 17. marta. Danas se sve svodi na obnovu i ožiljke, kako na ljudima, tako i na hramu.
„Ovaj hram je bio uništen i spaljen i mislilo se da nikada neće biti života u njemu. Svedoci smo da života ima, i da – dokle god ima pravoslavnih Srba koji žive u ovom gradu to je dovoljno da on bude srpski, i da ovaj grad ostane mesto gde se naše sestre i braća okupljaju da slave Gospoda”, rekao je arhimandrit Mihailo (Tošić), iguman manastira Svetih Arhangela kod Prizrena, koji je služio prazničnu liturgiju. On je naglasio da sve ono što se dešava u svetu prolazi kroz nas i naše živote: „Možemo mi da se čuvamo, da bežimo ili da sedimo sa strane, ali svedoci smo svih stradanja i muka u ovom vremenu. Zato moramo da pokažemo jesmo li hrišćani ili smo na neko drugom putu.”
Zanimljivo je da se za domaćina slave u Prištini prijavljuju i po nekoliko godina unapred. Ovogodišnji kolač je pripremio Miodrag Živić i predao slavu Lazaru Veliću.
Pisac i hroničar Radmila Bulićević zagleda se u lice svojih sugrađana i stalno joj neko nedostaje. Novinar Miki Mihajlović i političar Dejan Radenković izgledaju kao da su iznenada, s puta, došli u svoj dom i kao da decenije izgnanstva ne postoje. Ipak, ovo je samo ostrvo, koje nakratko oživi, sa kog vas ispraćaju sveštenici Staniša Arsić i Zoran Gođevac, kao i kosovski policajci okupljeni oko bele stražarske kućice. Kroz grad na putu prema Kosovu Polju nijedna ulica više nije ista. U Prištinu je došao neki novi svet. Butik u kom su se nekad kupovale dobre „starke” zove se „Hilari”, a pedeset metara dalje je spomenik njenog muža Bila Klintona izgrađen u stilu kineskog socrealizma.
U Kosovu Polju crkva Svetog Nikole slavi svoju slavu zatrpana novim zgradama i saobraćajem. Sveštenik Nikola Dragićević, sin čuvenog prote Milenka, živi na ostrvu sa svojom porodicom i ljudima koji mu dolaze u ovaj hram, tih i nagoreo, čeka svoje ljude. Njegove freske su mutne sa pukotinama i malim klobucima koji čine neki čudni mozaik. On podseća na sve ono što je bilo Kosovo Polje, dok domaćini iz porodice Simijonović pod belim šatorom grle i dočekuju svakog gosta koji je danas ovde došao kod Svetog Nikole po malo mira i molitve.