Sočaničani neukaljana obraza
Марјановићи са пет синова, снахама, унуцима и праунуцима под истим кровом. (Фото С. Сабљић)
Velika Sočanica – Kod Derventese nalazi Velika Sočanica, a mesto sa istim nazivom je i na Kosmetu. Otud i pretpostavka da su se preci Sočaničana, nekada davno, doselili iz Stare Srbije... Hroničari su zabeležili da se u Velikoj Sočanici 1804. godine zaustavila i izvesno vreme tu boravila i Karađorđeva vojska.
A onda? Onda su došle bežanije, paljevine, stradanja, grobovi, uglavnom nevinih seljana. Žrtve o kojima se u Velikoj Sočanici i danas priča.
Stojan Lukić poginuo je u Petrogradu. Bio je jedan od učesnika odnosno svedoka Boljševičke revolucije. Prva žrtva Drugog svetskog rata u Sočanici bio je neki pilot jugoslovenske vojske koga su zarobile, a potom mučile i ubile ustaše.
– Komšije, crnokošuljaši, pred onaj rat, ubijaju i kneza Božu Đukića i sina muPetra jer su odbili da pređu u katolicizam. Ustaški logori smrti gutaju i Dušana Novakovića i Peru Stevića i bezbroj drugih seljana. O žrtvama bratoubilačkog partizansko-četničkog ratovanja u Sočanici nikada nismo imali podatke. Znamo samo da je sve to bilo i krvavo i bespotrebno... Pamtimo mi i zločine Čerkeza kojima je došao kraj nedaleko od sela gde im se, na sreću seljana, gubi svaki trag – priča Dušan Đukić.
Za vreme poslednjeg otadžbinskog rata ubijeno je trideset i šest srpskih boraca iz Velike Sočanice. Dvanaest ih je umrlo, dok je sedmoro seljana umoreno nedaleko od spomenika podignutog na razmeđi koja je delila ovaj deo opštine na srpski i hrvatski deo.
– Bez obzira na sve to, na zlo koje su nam svih tih vremena i ratova u njima nanosile komšije Hrvati, ni za vreme Prvog i onog Drugog, ni tokom poslednjeg rata niko od seljana Velike Sočanice nije okaljao obraz i ne daj bože izdao narod i svoju veru – ističe paroh Slavoljub Trivić.
Prvi sočanički intelektualac bila je Mara Popović koja je 1961. diplomirala naMedicinskom fakultetu u Beogradu. Vid Kuzmanović provozao je prvi bicikl još pre Drugog rata. Prvim železnim plugom u Velikoj Sočanici orao je Stjepan Đukić, a televizija se prva gledala u kući Zdravka Radanovića 1966. Prvi fića stigao je u Sočanicu pred kuću Dušana Rašića, dok je prvu violinu 1965. ovde doneo Pero Kojić. A prva i najveća je zajednica Stanka Marjanovića, koji sa svojih pet sinova, snahama, unucima i praunucima živi na istom imanju i pod istim krovom. Uspeti to više je i od podviga.
– Svako veče sedamo i dogovaramo se o sutrašnjem danu. Predložim nešto, a svi oni o tome odlučuju. Uvek dođemo do nečeg za šta smo svi. Retko kada promašimo. A poslovi nisu za potceniti. Obrađujemo dvesta hektara zemlje, imamo mlin i druge objekte. Držimo stoku. Živimo i ni na kraj pameti nam ne pada da se delimo. Deca su tako navikla i problema nema – ponosnokaže Stanko Marjanović.
U Velikoj Sočanici, zajedno sa suprugom Spomenkom, ostao je i Goran Tadić. Ostao da živi od zemlje i svoga rada. Da živi, pored ostalog, i od one četiri stotine litara mleka koliko, u jednom danu, ovo dvoje mladih ljudi isporuče dubičkoj mlekari.
A taj Goran i njegova Spomenka uz svoje dvoje dece, Borisa i Kristinu, brinu o još jednom – Nenadu Tadiću, siročetu koje je ostalo samo i bez igde ikoga.
– Oca i ne zna, majka mu je umrla, a kasnije i deda i baka koji suo njemu brinuli. Uzeo sam ga. Gde mogu moje dvoje dece, može i on treći. Kod mene će biti dok god bude hteo – kaže Goran.
Mali čovek velikog srca i sa samo trideset godina na leđima, pored bezbroj poslova i obaveza, kupio je kuću sinovima svog nedavno nastradalog brata.
– Za sve drugo nije, ali je za to moralo biti i novca i odricanja – uzdiše Goran Tadić.
U Velikoj Sočanici, naseobini sa najbrojnijom dijasporom u derventskoj opštini, priča je i o porodici Koste Radanovića. Sa suprugom je izrodio osamnaestoro dece.
– Četrnaestoro je bilo živo do 1999, a danas ih je u životu još desetoro. O njihovim potomcima da i ne pričam. Stotinak i više ih je rasutih po svetu i daleko od Sočanice. Ali rodni kraj ne zaboravljaju – priča Dušan Đukić i pominje usput i Simu i Spasoja Đukića i Dragutina Blagojičevića koji su za Titova vremena „robijali samo zato što su hteli da pokriju raskrivenu seosku crkvu kako se Svevišnjem više ne bi molili pod vedrim nebom”.