Tuđe perje

11. 09. 2008. 22:00

Постављање споменика Рокија у Житишту (Фото АП)

Bio je događaj dana kada je filmski junak, bokser Roki Balboa, u tumačenju holivudskog glumca Silvestera Stalonea, posle Filadelfije dobio spomenik i u banatskom selu Žitište. Ne sa manje pompe propraćeno je i postavljanje „zvezde Bate Stojkovića” na pločniku ispred beogradskog bioskopa Balkan. Spomenik filmskom junaku i glumcu iz serijala koji je napravljen za ljubitelje celuloidnog šunda, i usvajanje holivudskog kičiziranog obrasca kulta filmskih zvezda, pokazuje kako gluposti i kulturni stereotipi brzo i lako dobijaju pravo građanstva kod nas.

Sa stanovišta kulturne vrednosti pomenute pojave ne zaslužuju pažnju ali, s obzirom na to da postaju bitna kulturna obeležja, valja ih sagledati u kontekstu u kojem, bez adekvatne društvene i kulturne verifikacije, pojedinačne infantilnosti dobijaju legitimitet i pravo realizacije.

Korišćenje tuđih sadržaja i modela u obeležavanju sopstvenog javnog prostora motivisano je neskrivenom željom za imitacijom, kao izrazom uverenosti u njihovu nespornu vrednost. Iako se ovo kopiranje tuđe kulture pokazuje u svoj svojoj grotesknosti, ono je činjenica života u planetarnom selu. Budući da su nam danasdostupni kulturni elementi svih tradicija, kao što je i naša kultura dostupna pripadnicima najudaljenijih tradicija, mogućnosti samopotvrđivanja su, nesumnjivo, uvećane.

Od toga šta i kako preuzimamo od drugih pokazujemo, međutim, ko smo. Nastale kao posledica odsustva odgovarajućeg sistema kulturne politike, pomenute pojave su primer nekritičkog odnosa prema drugima kojima pokazujemo šta mislimo o sebi i sopstvenoj kulturi. Za razliku od nekadašnjeg spontanog prihvatanja tuđih uticaja i oblikovanja svog identiteta, danas je jasno da su velike priče o identitetu rezultat konstrukta. Nekadašnja spontanost ustupila je mesto svesti, znanju i volji da se ostvari željeni identitet koji sada utoliko više i pretpostavlja odgovornost za ono što jesmo.

Na udaru današnje globalne unifikacije je svako individualno osećanje identiteta. Potiskujući i prepuštajući zaboravu elemente tradicije, koji bi trebalo da budu uporište njegovom samopotvrđivanju, kolektiv koji nije sposoban da sopstvene vrednosti transponuje u nove forme, već nekritički podražava i usvaja tuđe kulturne sadržaje, pokazuje krizu svog identiteta.

Još uvek nedovoljno svesni da je odbrana sopstvenog identiteta pretpostavka našeg opstanka u kontekstu predstojećih evropskih i svetskih integracija, udvorištvom iskazujemo jednu svoju neprevladanu psihološku crtu. Ta crta se prepoznaje i u aktuelnom dodvoravanju strancima kroz idolopokloničko prihvatanje i slavljenje njihovih proizvoda i kulture i prenaglašenoj kritičnosti i omalovažavanju sopstvene kulturne tradicije. Neumerenost u svojatanju tuđeg ogleda se u odnosu prema jeziku i pismu na javnim mestima. Redizajnirane i tipizirane radnje učinile su da glavne ulice naših gradova, gubeći svoju dušu, nalikuju jedna drugoj. Nad tom uniformnošću može likovati samo onaj koji nalazi zadovoljstvo u činjenici da ga, kao potencijalnog domaćeg kupca, ovdašnji trgovci obaveštavaju na stranom jeziku o rasprodaji svoje sezonske robe.

Ukoliko je ovo pokazatelj neprimerenog odnosa prema inostranoj kulturi, onda su na istom polu neumerenosti i pojave samohvalisanja i isticanja sebe, kojima se nastoji prevazići osećanje sopstvene inferiornosti i ništavnosti. Idolopoklonički odnos prema drugom i samohvalisanje pokazatelji su, u stvari, da nismo ono što smatramo da jesmo i da, udaljeni od sebe, svojom neumerenošću samo ističemo ono što nismo. A da bismo bili ono što jesmo potrebno je, svakako, više samorazumevanja i samopoštovanja od onog koje danas pokazujemo.