Kad se Kina probudi

02. 06. 2023. 18:00

Освајање свемира: мисија планирана за данас (Фото EPA/Alex Plavevski)

Ako posmatramo uže, odnosno ukoliko se vežemo za ono što bi bio izvestan početak moderne Kine, onda i samo onda možemo početi od Dena Sjaopinga i njegove reforme na, pre svega, polju ekonomije i obrazovanja tokom osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog veka.

Sjaoping je takođe direktno otvorio vrata stranim investicijama te postavio temelje Kine kakvu danas poznajemo.

U međuvremenu, Sovjetski Savez se raspao, kriza na Kuvajtu se komplikovala, a Avganistan je, nakon što je osamdesetih imao problem sa Sovjetima, ponovo ušao u problem početkom 21. veka i ta „kriza” sa Sjedinjenim Državama još traje.

Za sve to vreme, uz sve svoje unutrašnje i spoljašnje probleme, Kina jača.

Danas, Narodna Republika Kina je moderna država koja vrlo vešto sprovodi „Hajekov neoliberalizam” u okviru strogog komunističkog jednopartijskog sistema.

Kroz reforme na polju nauke, tehnike, tehnologije, IT sektora, privrede i obrazovanja te, najzad, kroz razvijanje veštačke inteligencije, Kina je podigla životni standard građana do neprepoznatljivosti.

U proteklih trideset (pa čak i četrdeset) godina niz tržišnih reformi joj je otvorio prostor za direktna strana ulaganja a od 1979. godine, Kina je obnovila diplomatske odnose sa SAD i odmah je počela određena vrsta „Maršalovog plana” za Kinu.

Dvadeset godina kasnije, tačnije 2001. godine, zvanično je pristupila i Svetskoj trgovinskoj organizaciji.

Sve to omogućilo joj je da danas postane jedna od najjačih ekonomija sveta (a po nekim parametrima, van nominalnog BDP-a, Kina je već uveliko najjača ekonomija sveta). Vremenom, sprovođenjem ozbiljne dugoročne politike, Kina se oslobodila od „uticaja sa strane” te postala prilično nezavisna od stranih ulaganja i „američke pomoći”.

Upravo kroz to sprovođenje svoje sopstvene politike, njen odnos sa Sjedinjenim Država je vremenom postao nestabilan, a od „pandemije kovida 19” dodatno poljuljan. Takođe, uplitanje Sjedinjenih Država u unutrašnja pitanja Tajvana te poseta Nensi Pelosi tom ostrvu su posebno zategle diplomatske odnose dve zemlje.

Ne ulazeći ovde u osnovne pokretače rata u Ukrajini, moguće je da će Kina upravo biti ta koja će odigrati jednu od odlučujućih uloga u okončanju „ukrajinske krize”.

Si Đinping je nedavno bio u zvaničnoj poseti Moskvi, a jedna od centralnih tema razgovora dva predsednika je naravno uključivala „kineski plan” za okončanje rata na teritoriji Ukrajine.

Zapad (uključujući, pored ostalih, predsednika Sjedinjenih Država Džozefa Bajdena kao i generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga) nije najbolje prihvatio ovu ideju iz nekoliko razloga, a najvažniji među njima jeste bojazan da će plan raditi za „isključivo ruske interese”.

Međutim, ono što zapravo suštinski ne odgovara jeste mogućnost da se Kina i na ovaj način, dakle i kroz diplomatiju, pozicionira kao svetska sila.

Pored ostalog, izvoz visoke tehnologije za Rusiju je praktično stopiran iz Evropske unije, ali znatno ojačan i stabilizovan zahvaljujući Kini i njenim spoljnotrgovinskim ugovorima sa Ruskom Federacijom . Kina i Rusija su ostvarile enormnu saradnju na polju ekonomije u proteklih dvanaest meseci.

Što se sukoba u Ukrajini tiče, na osnovu nekoliko parametara, verujem da će do primirja doći najkasnije do kraja 2023. godine ali će se nesumnjivo otvoriti novi problemi u diplomatskim odnosima sa Sjedinjenim Državama.

Hongkong će ubrzo opet postati jedna od centralnih tema neslaganja.

Ukoliko je verovati određenim izvorima, još je Napoleon shvatio da „Kinu ne treba buditi”. Izgleda da je bio u pravu. Ona se više ne može isključiti iz globalnih političkih odluka, a malo je verovatno da neće i dalje jačati. Način na koji Kina sprovodi svoju međunarodnu politiku (i ujedno obnavlja „Pojas i put”) već utiče na ključne političke odluke i u Evropi.

Kina je bez sumnje (nova) svetska sila i kao takva ona će se do kraja ove decenije još jasnije pozicionirati. Titan je probuđen i, u sklopu sprovođenja savremene realpolitike, Kina već nekoliko decenija, rečeno jezikom oca moderne Kine, uspešno „lovi miševe”.

Ruzveltova ideja o „četiri policajca” postaje sukob tih policajaca u okviru novih razumevanja „posthladnog rata”.

Setimo se i da je, praktično sve vreme tokom trajanja Drugog svetskog rata, besneo i Drugi japansko-kineski rat ili „rat za Mandžuriju” u kojem je Japan pretendovao na kinesku teritoriju Mandžurije i, uz svu želju da ostanu po strani, Sjedinjene Države su se, kroz procenu svojih spoljnih interesa, ipak 1941. godine uključile u sukob i stale na kinesku stranu što je, u neku ruku, doprinelo i ubrzanoj odluci Japana da se napadne Perl Harbor pred sam kraj iste godine.

Danas, sukob velikih poprima neke sasvim nove obrise. Kina je tada bila i ekonomski i vojno slaba ali se sada, najpre iz ugla Sjedinjenih Država, posmatra kao ozbiljna pretnja po međunarodni mir.

Interesi i savezi su prilično izmenjeni u odnosu na 20. vek, a efekte i posledice svih tih novih interesa ćemo ozbiljnije osetiti tek u drugoj polovini našeg veka.

Filozof

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista