Mrčajevci u trendu

13. 09. 2008. 22:00

I mi svoje olimpijade imamo. Zovu se slaninijade, pasuljijade, roštiljijade, kupusijade...

Na ovoj poslednjoj, a tekućoj, našla se i „Žikina šarenica”, te je najšira javnost mogla saznati da su pre šest godina Mrčajevčani odlučili da budu u trendu, pa su osnovali „privredno-turističko-kulturnu manifestaciju” i zasnovali je na lokalnom specijalitetu – „svadbarskom kupusu”. I kako zbog njega, i zabave koja uz to ide, u ovo pomoravsko selo stigne po nekoliko stotina hiljada posetilaca, logično je da se tu nađe i ekipa Radio-televizije Srbije.

I „mrčajevačko izdanje” bilo je slika „Srbije u malom”, njenih prirodnih, folklornih, zanatskih, kulinarskih bogatstava. Predstavljene su predstojeće berbe, i Župska i Vršačka, Sajam poljoprivrede u Kragujevcu i Sajam hleba u Novom Sadu. Govorili su gradonačelnici. Pevali su amateri i profesionalci. Igrani su i kolo i čarlston. Dočekivani gosti i razmenjivani pokloni. Izvlačena pitanja za nagradne igre. Birane najlepše razglednice...

Već sledećeg vikenda Žikin karavan stići će do Kladova. Bez sumnje će ga i tamo lokalno stanovništvo dočekati sa iskrenim oduševljenjem koje daje osnova pretpostavci da je Živorad Nikolić najpopularnije TV lice u tzv. Unutrašnjosti, dakle van Beograda, a možda i samo van „kruga dvojke”.

Koja je ta Srbija koja ga voli? Prva, Druga ili pak neka Treća, ona između, a sa obe strane demarkacione linije označene tačkama „Egzit” i Guča?

Bilo kako da je određena ta velika publika „Žikine šarenice”, njena naklonost prema seriji može se tumačiti dvojako. S jedne strane, to je uverenje većine gledalaca, naročito onih u manjim mestima i selima, da im nacionalne televizije (pa ni RTS) ne poklanjaju dovoljno pažnje, da nema suštinske zainteresovanosti za njihov život, planove, probleme, tuge, radosti... te im je „Šarenica” retka i lepa prilika da se pokažu i iskažu. S druge strane, to je privlačna vrsta kolažne emisije, informativna i promotivna koliko i zabavna, a u njoj tip voditelja koji se doživljava kao jednostavna, bliska i prisna osoba.

U svom upornom, ali brzometnom špartanju Srbijom tokom leta, Živorad Nikolić ima trenutke zamora i padova koncentracije, manjka duhovitosti i vešte improvizacije. Ali, nikad nije nezainteresovan za događaj ili za ljude među kojima je, nikad neiskren u ophođenju ili duhom udaljen od njih. Spreman je da ih čuje, razume, podstakne, pohvali, da proćaska s njima i s njima se proveseli.

Kod Žike nema laži, nema prevare. On ne „folira”, ne prikazuje se drugačijim no što jeste, pogotovo ne boljim i pametnijim od sveta u kojem se našao. Pravi „narodski čovek”. A narod upravo to ceni i to mu godi – jer zna koliko je „velegradskih faca” koje ga neprestano omalovažavaju (neke ga se neskriveno i gade), koliko mu mnogi podilaze strogo namenski, kao što to čine političari ulagivanjem tokom predizbornih kampanja.

Sa Žikom nema neizvesnosti. Sve što se uloži u njegovo ugošćavanje – domaćinima se ispati.