Zašto Emanuel Makron zazire od Đorđe Meloni

Ljiljana Vujić

12. 06. 2023. 13:01

Ђорђа Мелони и Емануел Макрон на самиту Европског савета у Бриселу (Фото / EPA-EFE/Stephanie Lecocq)

Narativ o italijanskoj premijerki Đorđi Meloni kao Musolinijevoj naslednici koja vodi zemlju i Evropu u fašizam vrlo brzo je zamenjen onim da je ona stabilan lider na koga EU može da računa. Projekat „normalizacije” desničarke čija stranka ima neofašističke korene doživljava veliki uspeh i kao da je sada potrebno da ona bude viđena kao deo konzervativnog mejnstrima. Njena vlada napreduje u Briselu i Londonu, s kojima produbljuje savezništvo, što Parizu ne sluti na radost. Naime, njen uspeh je neuspeh Emanuela Makrona, koji, ako se veruje izvorima iz Jelisejske palate, strepi da bi trend što dolazi iz Italije mogao da bude zarazan i da bi mogao dodatno da oslabi francusku vladu.

Makron kod kuće ima „svoju Đorđu Meloni”, oličenu u njegovom glavnom rivalu i desničarki Marin le Pen. Ona je u dva poslednja izborna predsednička ciklusa dostigla istorijski uspeh plasiravši se u drugi izborni krug. Makron je postao predsednik, a potom je i reizabran, više iz straha od dolaska na vlast francuske desnice, nego što je harizmom opčinio birače. Zahvaljujući Đorđi Meloni (i ne samo njoj) desničarska vlada i njihova ideologija postaju prirodno okruženje za Brisel, toliko da eventualna pobeda Marin le Pen više ne bi bila znak „dolaska mračnog doba”. Istina je da Le Penova postaje „pitoma” političarka zahvaljujući i ponašanju evropskih lidera, na čelu s Makronom, čije delovanje se gotovo stopilo s programom desničarskih stranaka, što im se sada vraća poput bumeranga. Takav ambijent, svakako, pogoduje usponu Đorđe Meloni na evropskoj političkoj sceni, što se može odraziti i na ishod predstojećih izbora za Evropski parlament i strategiju Evropske narodne partije desnog centra (EPP). Mogući savez između EPP-a i Melonijeve stranke Braća Italije učinio bi ih još uticajnijima u Briselu, na štetu Makronove centrističke partije.

Poslanik u Evropskom parlamentu Nikola Prokačini, koji dolazi iz partije Braća Italije, kaže za „Politiko” da je vlada u Parizu „prestrašena idejom” da bi desni centar u Francuskoj mogao da se ujedini i ponovi ono što se u oktobru desilo u Italiji kad je dolaskom desničarske vlade Melonijeva postala premijerka.

Analitičari veruju da će vidljive tenzije između Rima i Pariza porasti kako se bliže evropski izbori i da će odnos dve zemlje oscilirati između potrebe da zajedno rade na gorućim pitanjima i potrebe da se dve vlade udalje kako bi se razlikovali zarad unutrašnje politike. Trvenja koja su postojala između Makrona i Melonijeve do sada je umirivao italijanski predsednik Serđo Matarela, koji je uspešno resetovao odnose između Makronove i bivše italijanske vlade pod Đuzepom Kontijem. Politički komentatori svakako ne očekuju da i uz Matarelinu pomoć saradnja dve vlade bude dobra, nalik onoj u vreme mandata Marija Dragija. Svakako mora biti održiva. A Makronovoj vladi polako ističe vreme. Ovo je njegov drugi mandat. Na sledećim predsedničkim izborima neće učestvovati, dok Marin le Pen strpljivo čeka svojih pet minuta.