Nova, dobra vremena u atletici
Ивана Шпановић Вулета (Фото:графије: Ненад Неговановић)
Srpska kraljica sportova nekad i sad. Da li su bili uspešniji asovi u starim, dobrim vremenima ili ovi danas? Ako ovaj drugi period preteže, zašto je u javnosti slika da je sve samo na Ivani Španović, sada Vuleti?
Na ova pitanja odgovore su dali Goran Obradović, atletski trener i predsednik Stručnog saveta Srpskog atletskog saveza, i Slobodan Branković, prvak Evrope na 400 metara 1992. i direktor Srpskog atletskog saveza.
– Atletika je egzaktan sport, sve je merljivo. Milimetri, hiljaditi delovi sekunde pa i broj medalja. Sve to govori kako je bilo. Ne moramo da nagađamo – kaže Obradović. Atletski sport je Srbiji doneo 27 medalja s najvećih sportskih smotri u poslednjih 10 godina, sa svetskih i evropskih prvenstava u dvorani i na otvorenom i s Olimpijskih igara. Do 2012. ukupno u istoriji su osvojene 24 medalje, a u poslednjoj dekadi naši takmičari doneli su više odličja nego u celoj istoriji srpske atletike pre ovog perioda. Na Svetskom prvenstvu za juniore 2008. Ivana Vuleta osvojila je zlatnu u skoku udalj, dok su bronzane uzeli Tatjana Jelača u bacanju koplja i Mihail Dudaš u desetoboju.
Prvi korak ka razvoju pojedinačnog sporta učinio je Olimpijski komitet Srbije 2010. godine. Tada je formiran sistem u kome su prepoznati talentovani sportisti u pojedinačnom sportu i način njihovog finansiranja.
Hale donele preokret
„Hale nam fale”, bio je deceniju i po vapaj atletskih radnika upućen preko stranica „Sportskog žurnala”.
– Znalo se da bez kontinuiranog rada i takmičenja tokom cele godine nema boljitka u atletskom sportu. Do tada je sve bilo u improvizaciji. U generaciji jedan do najviše dva asa. Rad na zimskim pripremama u toplim krajevima propadao je povratkom kući, na sneg, kišu i hladnoću. Hala je bila osnovni preduslov da se uspostavi sistem u radu. Prva je nastala u Novom Sadu na Novosadskom sajmu 2012. godine. Korist od nje imali su svi atletičari u Srbiji – podseća Obradović.
I već te godine na Evropskom prvenstvu u Helsinkiju Srbija je osvojila dva odličja: Emir Bekrić postao je vicešampion na 400 m prepone, a Asmir Kolašinac bio je treći u bacanju kugle. Nastavilo se 2013. godine. Osvojene su rekordne četiri medalje. Asmir je postao prvak Evrope u dvorani, a Mihail Dudaš bio je treći. Načinili su uvod u pravo čudo u avgustu 2013. u Moskvi. Srbija je došla do svojih prvih medalja sa svetskih prvenstava. Ivana i Emir osvojili su treća mesta.
Na krilima tih rezultata i uz pomoć Republike Srbije počinju radovi na realizaciji tako željene atletske dvorane, koja je otvorena u Beogradu u zimu 2016. godine. Već na leto Ivana donosi bronzano odličje s Olimpijskih igara u Riju, posle 60 godina posta. Pre nje to su uspeli 1948. u Londonu bacač kladiva Ivan Gubijan i 1956. u Melburnu maratonac Franjo Mihalić. Obojica su osvojili srebro.
Te 2016. godine ponovo su donete u Srbiju četiri velike medalje. Ivana je osvojila još evropsko zlato i svetsko srebro, dok je Mihail Dudaš opet bio treći, sad na Starom kontinentu na otvorenim borilištima u desetoboju.
– U poslednjoj dekadi nikli su mnogobrojni atletski objekti u Srbiji. To je omogućilo ozbiljan razvoj atletskog sporta – podseća Obradović.
On ukazuje da sledeći korak Atletskog saveza mora da bude stvaranje novih i stalna edukacija postojećih trenerskih kadrova, a država mora da nađe rešenje finansiranja struke u bazičnim sportovima, od kojih sve počinje. Oni su polazište i temelj svim ostalim sportovima.
Kao što smo zemlja košarke i vaterpola, tako smo u atletici zemlja skokova i bacanja. Međutim, postoji nesrazmera u osvojenim medaljama po grupama disciplina.
– Sprint je do 2016. godine bio na „aparatima za reanimaciju”, ali se izgradnjom atletske dvorane to promenilo. Naše sprintere sve češće viđamo na najvećim međunarodnim smotrama. Isti princip treba koristiti i u srednjim i u dugim prugama. Ako nije dovoljno da naši treneri pohađaju inostrane seminare, dovešćemo vrhunske stručnjake iz inostranstva da budu mentori – smatra Obradović.
Atletika je više sportova u jednom. Deli se po grupama disciplina na: sprint, preponsko trčanje, srednje i duge pruge, skokove i bacanja.
– U daljinskim skokovima imamo odličja preko Ivane Vulete i Strahinje Jovančevića, kao i visinskih skokova s visašicom Angelinom Topić. Isto je s kratkim bacanjima, kuglašima Asmirom Kolašincem i Arminom Sinančevićem i daljinskim s kopljašicama Tatjanom Jelačom i Adrianom Vilagoš. Na preponama smo imali sjajnog Emira Bekrića. U desetoboju Mihaila Dudaša. Dakle, samo se još sprinteri čekaju.
Iskoristili smo pun potencijal jedne fenomenalne generacije. Sada stiže nova na čelu s Adrianom Vilagoš i Angelinom Topić. Evropski olimpijski komitet proglasio je Angelinu najboljim mladim sportistom u 2022. godini, a Svetska atletika Adrianu planetarnom zvezdom u usponu.
Starije generacije
I za starije generacije ima mesta u Obradovićevoj analizi. – Na 23 moguća takmičenja poslednje decenije osvojeno je 27 medalja. Učinilo je to 10 sportista. Dakle, nije samo Ivana. Pre nje bilo je četvoro naših atletičara s više velikih medalja. Najviše, pet, osvojio je Dragutin Topić u skoku uvis, Nenad Stekić tri u skoku udalj, Ivan Ivančić i Dragan Perić po dve u bacanju kugle. Istina, Vera Nikolić ih ima tri na 800 metara od čega se samo jedna vodi kod nas, jer je dve osvojila kao članica hrvatskog kluba, a po toj pripadnosti se računaju medalje. Ona je ujedno naša jedina svetska rekorderka s legendarnih 2:00,5 iz 1968. godine.
Najjača konkurencija
Slobodan Branković podseća da medalje u atletici imaju specifičnu težinu u svetu sporta. Njihov značaj jednak je ekipnim fudbalskim uspesima. Objašnjava da je to zato što se čak 214 federacija nalazi u svetskoj atletici, a Ujedinjene nacije imaju 193 države članice. Dakle, konkurencija dolazi sa svih kontinenata i reč je o najstarijem olimpijskom sportu, a ne nekom od tek uvedenih u olimpijsku porodicu. U drugim sportovima prevagne nacija, koja neguje neki ekipni sport i odakle dolaze favoriti za medalje.
– U atletici ne može da se desi da neko ima sreće sa žrebom, jer su pravila surova, svako se takmiči sa svakim od prvog kruga kvalifikacija – moraš da budeš među dvojicom najbržih u grupi ili da ostvariš neki od najbržih rezultata „srećnih gubitnika” da bi prošao dalje, pa bio u prvoj ili osmoj osmorki – podseća Branković.
Ukazuje i da su norme kojima se dolazi na takmičenje toliko jake da može da ih ispuni mali broj sportista, a ostali dolaze na osnovu plasmana na rang-listama, koje se vode po strogim kriterijumima.
On podseća da nekada nije bilo tako ni u atletici.
– Ne želim da potcenjujem ničije dostignuće, ali treba znati da je Franjo Mihalić osvojio srebrnu olimpijsku medalju 1956. u vreme kad crni sportisti nisu još bili zastupljeni. Već 1960. godine u maratonu je pobedio Etiopljanin Abebe Bikila. Kakva je snaga njegovog talenta pokazuje podatak da je trčao bos. Zna se šta danas Etiopljani i Kenijci znače u atletici. Svetsko zlato u trci na 100 metara je najveći domet u sportu uopšte, a osvojio ga je svojevremeno Kim Kolins iz države Sent Kits i Nevis koju teško da mnogi mogu da pronađu na mapi sveta. Kada tako nešto može da se ostvari u fudbalu ili košarci?
Kako do bržih fudbalera
A na pitanje odakle onda u javnosti uverenje da imamo u atletici samo Ivanu Španović Vuletu, direktor Atletskog saveza kaže:
– Malo je analitičkih tekstova, kao što je ovaj u našim sredstvima informisanja, i medija koji prate kvalitetno atletiku. Bitna je samo puka popularnost, koja će da digne tiraž. Ivana je jedino zanimljiva zato što je jedinstvena i na svetskom planu. Moraćemo da shvatimo da je u interesu baš celog srpskog sporta da se atletika sagleda suštinski u medijima. Razvoj atletskih znanja, koja nose merljiv razvoj: brzine, skočnosti visaške i daljaške, snage, izdržljivosti, brzinske izdržljivosti i drugih parametara, doneće svima blagodet. Onda nećemo više imati fudbalere među najsporijim na svetu.