Možemo mi mnogo bolje
Децу треба храбрити (Pixabay)
Počev od obdaništa i predškolskih ustanova pa do tečajeva za penzionere, u beskrajnom smo kolu učenja ili poučavanja. To je vajkadašnji fenomen, ali u našem dobu je postao univerzalna pojava – permanentno obrazovanje je u mnogim zemljama prešlo iz načela u svakodnevnu praksu. Dobro je što je tako, kako zbog zahteva profesije, jer znanja neprestano rastu, tako i zbog opšte kulture – ma čime se bavili, red je da pratimo razvoj nauke, tehnike i kulture. To je nesporno, ali često je sporan način učenja i poučavanja, prenosa znanja i umeća na mlađe i manje upućene.
Slučajno sam prisustvovao probi grupe penzionerki. Spremale su dramsku predstavu s pevačkim numerama, ali pevanje im nije išlo. Nastavnica muzike je neprestano uzvikivala: „To ništa ne valja, to ništa ne valja!” Svi su bili nervozni. U pauzi probe diskretno sam nastavnicu pozvao na stranu i dao joj sugestiju koju je meni nekad neko dao. Osmehnula se: „Odmah ćemo tako!” Već za sat-dva došlo je do osetnog poboljšanja pevanja, a već posle dva dana gospođe su odigrale predstavu i dobile ovacije na bini. S uspehom su gostovale na više scena u gradu.
Tajna uspeha je bila jednostavna ali učinkovita. Nastavnica muzike nije više govorila: „To ništa ne valja”, već: „Možemo mi mnogo bolje!”
Mala je razlika u značenju ovih iskaza – ako može mnogo bolje, onda je ono što radimo prilično loše. Međutim, sasvim drukčije poimamo posrednu nego otvorenu kritiku – prva nas ohrabruje, druga često obeshrabri. Istorija bi bila mnogo drukčija da je više vaspitača hrabrilo učenike nego što ih je sramilo. Mnogo je više onih koje je u visine vinula podrška od onih koje je lansirao slogan: „Što nas ne ubije, to nas ojača.”
Decu treba hrabriti. Stroga kritika stvara malodušnost, a događaju se i fatalni ishodi. Majka jedne srednjoškolke je prigovorila ćerci što ne uči: „Ne dolazi mi na oči ako ponavljaš!” Ćerka je morala da ponovi razred i izvršila samoubistvo. Današnja deca bolnije primaju prigovore i manje su imuna na strogu kritiku.
Roditelji mahom iz najboljih namera, zbog nerealne želje da deca postanu ono što oni nisu uspeli – lekari, inženjeri, advokati – prizovu nesreću umesto sreće. Narodne izreke „Lepa reč i gvozdena vrata otvara” i „Preko preče, naokolo bliže” sažimaju vekovno iskustvo.
Vitomir Teofilović,
književnik, Beograd