Sarajevo i emotivne ucene

18. 06. 2023. 18:00

Сарајево (Pixabay)

Povodom gostovanja Neleta Karajlića u emisiji „Nedeljom u 2”, na HRT-u, društvenim mrežama i portalima je počeo cirkulisati gotovo 10 godina star tekstić, tačnije fejsbuk objava di-džeja i producenta Nenada Kovačevića, koji trenutno radi za popularni bend „Dubioza kolektiv”. Radi se zapravo o njegovom kratkom osvrtu na Karajlićevu popularnu knjigu „Fajront u Sarajevu” u izdanju beogradske „Lagune”. Kovačevićev podgrejani osvrt je nanovo oduševio sarajevsku publiku zbog osporavanja Karajlićeve tvrdnje da je iz Sarajeva „oteran”, odnosno „etnički očišćen”.  Kovačević je ovde vešto, što u ovom slučaju i nije naročito teško, iskoristio Karajlićevu nedorečenost. Zaista niste etnički očišćeni odnekud ako vas prijatelj odveze autom na aerodrom u skladu sa vašom vlastitom voljom da odnekud odete zbog početka „paljenja naoružanog naroda”. U tom slučaju vi se možete nazvati izbeglicom. Karajlić je jednostavno mogao reći svoje stvarne razloge, a to je da, pored straha za vlastiti život, nije želeo da bude iskorišćen od strane režima koji ne podržava, odnosno da sebe dovede u situaciju da, zbog straha za svoj i živote članova porodice, bude primoran da od strane tog režima bude iskorišćen.

Kovačević, dakle, ima pravo kada Karajliću poručuje da bi u Sarajevu, da je ostao „doslovno imao status Boga”, s tim da mu promiče da titula i položaj  „sarajevskog boga”, pa čak i nekog hijerarhijski daleko nižeg božanstva, zbog cene kakvu za nju valja platiti, Karajliću i njemu sličnima, može biti, nikada nije bila privlačna.

A zbog čega to Kovačeviću promiče? Evidentno je to iz drugog dela njegovog komentara koji zavređuje kratki osvrt: „Ja sam Nenad Kovačević, od oca Slobodana, uglednog građanina ovog grada i države, čitav rat sa rajom proveo na Bjelavama i gle čuda, nit mi je ko pretio, nit nas je ko terao, nit smo imali ikakav problem, nit smo gde otišli. Elem, sve ovo pišem jer nije u redu da laž zaživi i da počnu ljudi verovati da je Sarajevo muslimanski grad u kojem svima ostalima il leti glava il slično.” Autor ovih redova je proveo rat na Višnjiku, što je naselje susedno Bjelavama. Bio bih izuzetno zlurad i nepošten da se ne setim svetlih momenata u ratu: onog dela komšiluka koji je uvek bio tu da pomogne kada je nama deci (mom bratu i meni) nešto zatrebalo, ljudi koji su ostali verni predratnim prijateljstvima i učinili mnogo da nas zaštite, učitelja Mirsada (zaboravio sam prezime) koji je pod granatama došao kod nas u stan kako bi brat i ja vanredno položili razred, onda drugih nastavnika i profesora OŠ „Musa Ćazim Ćatić” (kako je preimenovana OŠ „Miljenko Cvitković”) koji su u teškim uslovima ’93. i ’94, bili jednako posvećeni svim nama, ratnim đacima – treba li to reći – bez obzira na nacionalnost. Međutim, opis ratne stvarnosti koji nam nudi Kovačević ne bi li diskreditovao Karajlića, to jest „gle čuda, nit mi je ko pretio, nit nas je ko terao, nit smo imali ikakav problem” ne da ne odgovara istini, već bi se mogao svrstati u vrlo loš proizvod žanra istorijske fikcije. Jer ono čemu sam svedočio devetogodišnji ja se onda definitivno događalo u nekom drugom gradu: neprestane premetačine stanova od strane lokalnog sitnokriminalnog ološa koji je zaposeo lokalno obdanište i proglasio se „oslobodiocima”, traženje tobožnjeg oružja, pretnje, zastrašivanja, odvođenja na ispitivanja i prebijanja nakon čega su se mnogi odlučili da je izbeglištvo daleko primamljivija i logičnija opcija od čekanja šta bi oslobodiocima stanova, poslovnih prostora i garaža od njihovih stanara i vlasnika sledeće moglo pasti na pamet. Sećam se beskrajne naivnosti svoga dede, inače prvaka Sarajevske i Zagrebačke opere Milivoja Bačanovića, kada je ološu koji je po ko zna koji put dolazio da „traži oružje” i pri tome kinji i preti, pokazivao svoje ime u Muzičkoj enciklopediji Jugoslavije, sećam se kako prilikom drugog pretresa jedan od „oslobodilaca” ispalio dva metka iz pištolja između mene i moga devetogodišnjeg brata, sećam se takođe kako kroz prozor sa jedanaestog sprata gledam kako rulja linčuje čoveka urličući da je reč o „četniku”, sećam se kako ga potom „oslobodioci” cipelare.

Odavno sam se pomirio s tim da u svom rodnom gradu, u kojem je osnovni kriterijum društvene afirmacije javne ličnosti aminovanje utopijskih narativa o prošlosti poput Kovačevićevog ili mudro ćutanje, nemam šta da tražim. Ne, dakako, isključivo zbog svoje etničke pripadnosti, već zarad prostog odbijanja da afirmaciju kombinovane gluposti, laži, toksične pozitivnosti i emotivne ucene, poput verbalne dijareje o grobovima koji ne praštaju Karajliću, Davora Sučića, prihvatim kao meru srpske „normalnosti” kao što to čini Kovačević i svi njemu slični. Bez svesti o činjenici da su svi oni bili tek ikebana u živom blatu vladavine Izetbegovićevog SDA, svi koncerti, ratni i poratni, kao i odluke bilo koje estradne ličnosti o mestu vlastitog života i rada, neće imati niti imaju ikakvog značaja, uključujući i možebitni Karajlićev nastup u Sarajevu čijoj bi organizaciji pripomogao imenjak Kovačević.

Istoričar iz Sarajeva

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista