Novi klinci

13. 09. 2008. 22:00

(Илустрација Братислав Миленковић)

Vremena su se, bogme, baš promenila. Mislim, valjda je sve to normalno, ali, majku mu, zbunjen sam... Danima mi ne izbija iz glave onaj klinac što je zdimio s tatinim koferčetom punim para i dan-dva lutao gradom, ostavljajući za sobom jasan trag rasutih evra.

Nešto, kao Ivica i Marica, ali ne da bi znao kojim putem da se vrati kući, već da zveri znaju kojim je putem utekao i u kojoj busiji da čuče...

Jer, petnaestogodišnje dete, žuto koferče i 90.000 evra, priznaćete, svako bi ga primio na „noćenje i doručak”...

Što se onog s početka tiče, da su se vremena i te kako promenila, više je nego jasno. Nekada je valjalo biti bezobrazno kuražan da unutrašnji džep ćaletovog kaputa olakšaš za onog sirotog rudara, ili beše livca, što se po partijskoj direktivi zadovoljno kezio na desetodinarki.

Ili da, eventualno, zadržiš kusur iz prodavnice, nadajući se da roditelji neće primetiti, ili da će jednostavno opsovati i državu i boga, verujući da su cene opet otišle do đavola, i to bi uglavnom bilo to.

Za najveću sumu koju sam se ikada usudio da „pozajmim” od roditelja, moga sam da se sjurim u igraonicu na tri partije polurashodovanog flipera, ili da mi pozli od 200 grama one najlošije čokolade za kuvanje. I još, povrh svega, tri naredne noći sanjam kako me policija privodi, a drug Tito sve to razočaran gleda, komentarišući: „Majku mu božju, nikakav pionir”, dok svom vernom Reksu stavlja moju kapu i crvenu maramu...

Opet, to ne znači da su današnji klinci nešto naročito lošiji od ondašnjih, ali da je društvo, u celini, bilo bolje, to – svakako.

Kada kažem društvo, mislim na tadašnje vreme, zapravo. Jer, ovovremenske pubertetlije su, kao i mi tada, samo u skladu sa svojom svakodnevicom, i zbog toga nisu nimalo krivi. Šta će kada je njihovo vreme tako rogobatno, osiono, besavesno i bezidejno?!

Ja sam od oca uzimao da odigram nekoliko partija flipera, a ovaj momčić da kupi fliperanu. Jednostavno, takav je odnos snaga.

Tadašnji i sadašnji greh nisu isto. Zapravo, nije isto poimanje greha, ali da ne davim dalje.

Elem, te besane noći za dečakove roditelje, prolaznici su uglavnom dojavljivali policiji da su videli koferče i nosioca na nekoliko lokacija u gradu. Međutim, kako to s devizama obično biva: tako blizu a tako daleko, dečkić je imao pametnija posla nego da čeka žandare da mu pomognu prilikom „oročavanja” gorepomenutog iznosa...

Sutradan se javio familiji da je živ i zdrav i da se ne sekiraju, jer svakako nije bez dinara u džepu, u velikom gradu...

U međuvremenu je nešto para, kažu bezmalo polovinu, potrošio pazareći za sebe i drugare garderobu i još neke drangulije u „Delta sitiju”?! Čuo sam da je tamo skupo, ali da je toliko – verovao nisam. Dobro, kako god...

No, druge su me dve činjenice zaintrigirale više od svega: da li je moguće da nikome nije bio sumnjiv deran, ili grupa njih, puni para, pa da to nekome prijavi?! Pretpostavljam da jeste, ali koga još za to briga – važna je zarada.

A, druga: majka mu stara, zašto ja nemam takve drugare?! Svojima ću pre isterati oko iz glave negoli dinar iz džepa, ali... Doduše, ovde o dinarima niko i ne govori...

Da zaključim: sve se ipak srećno završilo. Dečko se vratio kući; grabljivice, hvala Bogu, nisu na vreme nanjušile plen; drugari nisu ni goli ni bosi; trgovci su zadovoljni; koferče je zdravo; otac je zaprepašćen, ali će ga proći...

A, ja? Pravo da vam kažem, napunio sam kesu slatkišima za 1.000 dinara i okačio je na kvaku ulaznih vrata. Ponovi li se nešto slično, grabim je u ruke i pravac na teren...

Koliko god da su se vremena promenila, klinci u tim godinama se i dalje najlakše namame na slatko. A, posle? Pa, zna se! Mogu ja svakome da budem drugar. Toliko sam prilagodljiva osoba da je to strašno...

A i nisam uopšte alergičan na firmiranu garderobu. Tek da vidite što mogu da potegnem koferče – za boju ne pitam...