Deca na stadionu
(Pixabay)
Poslednjih nekoliko godina, u obilju sociopatoloških pojava u društvu kod nas i van granica naše zemlje, primetio sam jednu koja bi trebalo da nas natera makar na razmišljanje. Reč je o učestalim kaznama našoj sportskoj publici, prilikom nastupa naših timova i reprezentacija u raznim takmičenjima, konkretno fudbalskim. Radi se o zabrani prisustva publike. Uzroci kazni su razni, ali prednjače upotreba pirotehnike, pogrdno skandiranje, ali i političke ili patriotske parole i obeležja koje tamo nekoga vređaju. Ako se zanemari uzrok i opravdanost kazni, ipak upada u oči jedan neuobičajen modalitet tih kazni. To je dozvoljavanje prisustva na tribinama samo dece životne dobi do 14 godina, sa jednim nastavnikom na njih 50. Nema drugih ograničenja. Televizijski prenos ide redovno, a i svi drugi načini snimanja i reprodukcije.
Mnogo se u društvu govori o zaštiti privatnosti ličnosti, o zaštiti porodičnih vrednosti, o neprimerenim sadržajima na društvenim mrežama, a posebno o zaštiti dece od mogućeg štetnog uticaja društvenih mreža i uopšte interneta. U tom smislu nema pardona ni prema roditeljima, kao ni prema najbližim srodnicima, ako objave, na primer, slike golišave dece na plaži ili slične intimne sadržaje. Slede kazne i zabrane. Ako je reč o zaštiti porodičnih vrednosti, postavlja se pitanje zašto deca ne bi bila na stadionu sa roditeljima, koji bi u tim trenucima mogli da deluju i vaspitno?
Mnogo se danas govori o „špijunskim”, odnosno obaveštajnim aktivnostima raznih službi i nevladinih organizacija, pa se misleći članovi društva sa pravom pitaju, da li je sve baš onako kako izgleda i da li se iza nekih naizgled dobrih namera krije nešto sasvim drugo? Poslednjih decenija imali smo prilike da čujemo i obrazloženja ljudi koji se bave obaveštajnim radom (usmene i pisane ispovesti), da kao osnovno u njihovom „radu” navode posmatranje i traženje slabe ili osetljive tačke u jednom društvu ili nekoj njegovoj užoj kategoriji. Šta bi moglo biti predmet posmatranja dece koja su u grupi (filozofija grupe)? Sve. Od odnosa među njima, načina i kvaliteta oblačenja, brendova koji dominiraju, upotrebe mobilnih uređaja, zainteresovanosti za događaj kojem prisustvuju, da li pevaju himnu i nose nacionalna obeležja ili ne, odnosa prema autoritetu nastavnika, pa do detalja koji čoveku u tim situacijama i ne bi pali na pamet.
U mom okruženju sam ranije već izneo protivljenje tako koncipiranoj „kazni” za našu publiku. Od nekih ljudi sam čuo da sam u tim razmišljanjima otišao predaleko. Pominjao se „lov na veštice” i „teorija zavere”. Navedeni termini se uvek pojave u polemikama, kada neko počne da brani nešto što je naizgled normalno, a u stvari je najblaže rečeno za diskusiju. Neki moji sagovornici su se ipak složili da u ovom i ovakvom kažnjavanju, ima nečeg nedoslednog što se tiče privatnosti dece, ali i porodice. Bilo je i onih koji se potpuno slažu sa ovim mojim iznetim stavovima.
Povod za ponovno razmišljanje o ovoj temi, bile su mi nedavne tragedije dece u školi u Beogradu i selima u okolini Mladenovca. Definitivno sam odlučio da skrenem javnosti pažnju na to posle najnovije odluke UEFA, od pre neki dan, da se „ublaži kazna” našoj publici, za predstojeći meč kvalifikacija sa selekcijom Mađarske, i da se umesto praznih tribina, opet dozvoli prisustvo dece starosne dobi do 14 godina.
Smatram da se treba zbog svega iznetog, ljubazno „zahvaliti” na ublažavanju kazne, ali prisustvo samo dece na stadionu ne dozvoliti. Na kraju krajeva, ovu problematiku treba da razmotre nadležne službe i ministarstva naše zemlje, ako nađu za shodno.
Dr Boris Šekler,
internista - reumatolog