Dobro skrojeno odelo za jednog junaka

INTERVJU
U biblioteci "Srpski pripovedači", kao prvu knjigu, "Politika" A. D. objavila je "Sabrane pripovetke" Miroslava Josića Višnjića (1946). U ovoj knjizi su pripovetke iz zbirki: "Lepa Jelena", "Dvanaest godova", "Kvartet", "Novi godovi", "O dudu i grobu", "Priče iz trapa" i "Rani radovi".

Na kraju knjige, na gotovo devet stotina strana, u luksuznoj opremi, nalazi se bibliografija svih pripovedaka, bibliografija kritičkih radova o pripovetkama i, što je posebna dragocenost, "Život i priključenije", autobiografski zapis u šezdeset pasusa.

Ove godine Josić je objavio još dve knjige: konačnu redakciju "Azbučnika prideva u srpskoj prozi", u izdanju "Narodne knjige" i "Pisma srpskim piscima", u kojima su pisma (ima ih 13), upućena Steriji, Ignjatoviću, Kostiću, Matavulju, Sremcu, Stankoviću, Isidori, Veljku, Andriću, Crnjanskom, Bulatoviću, Mihailoviću i Stevanoviću. Ovaj osobit pogled na "istoriju" srpske književnosti, objaviće, do Sajma knjiga, Matica srpska, u novopokrenutoj biblioteci pod imenom "Matica".

Za zbirku "Lepa Jelena" dobio je nagradu "Isidora Sekulić", a za "Nove godove" Andrićevu nagradu. Miroslav Josić Višnjić je prvi dobitnik novoustanovljene nagrade "Veljkova golubica", koja se dodeljuje piscima za životno pripovedačko delo na "Veljkovim danima" u Somboru. Ova manifestacija se ove godine prvi put organizuje (13. i 14. oktobra).

Knjige sa posvetama

– Nikada do sada mirnije i radosnije nisam primio vest da sam dobio književnu nagradu. Sad znam da imam priznanje koje mogu da stavim na prvo, na čelno mesto: zbog toga što nije vezano samo za jednu knjigu, zbog toga što je Veljko Petrović ("salašar u književnom ataru") prvi živi pisac kojeg sam sreo, zbog toga što je pripovetka prva ljudska umetnička tvorevina, zbog toga što ta nagrada nosi ime "Veljkova golubica". "Golubica" je književni pečat na pripovedačkom razboju od 106 niti ili žica koje potpisujem.

Moji Staparci, a svi znaju da je Sombor, zvani Ravangrad, pored mojeg rodnog Stapara, od daleke 1878. puštaju u nebesa svetski priznate golubove letače koji imaju belo oko, kockastu glavu i gizdavo držanje, koji iz prokljucnute ljuske izlaze u tri varijante: srcasti, erveši i jednobojni, među kojima su najlepši oni ciglasti. Junakinja zanosne Veljkove priče "Golubica sa crnim srcem" šindivila i mangupče Darča Morokvašićeva ima ciglasta kolena. Sad mogu staparskog letača da sparim sa somborskom golubicom. Kad on nagazi njeno malo pernato srce na leđima, dobiću mladunce koji će cepteti od želje da lete i kroz oblake.

Pripovetke i nastaju u zanosnom letu, u strmoglavu, dok srce ludački bije. U sparivanju mašte i stvarnosti. Ko ih nije pisao, taj ne zna za strast, za muke i radosti stvaranja književnog sveta – ističe Miroslav Josić Višnjić.

Prvo krštenje "Sabranih pripovedaka", prvo književno veče, organizovano je na "Gospojinskim danima" u Staparu, pred sedamdesetak slušalaca. Govorili su kritičari Marko Nedić i Radivoj Stokanov, a u ime izdavača direktor Zoran Vacić i urednik Jova Vukelić. Staparci su gostima spremili pravi ljutkasti ovčiji paprikaš za koji kažu da ga nisi jeo ako bar jednu fleku ne poneseš na košulji.

"Sabrane pripovetke" su posvećene srpskim pripovedačima: Jaši, Stevi, Bori, Veljku, Ivi, Simi i Isidori. Pitamo pisca da li su to njegovi pripovedački uzori?

– Svaka moja knjiga ima posvetu (ili bar moto u stihovima). Kad odlučim da nešto objavim, onda to uputim na određenu adresu. A najčešće i dok pišem mislim na one kojima posvećujem taj rukopis. U posvetama su moji najbliži i prijatelji, oni koje volim, ali i važni srpski pisci. Odavno znam da jedino od značajnih pisaca možeš ponešto i da naučiš. A kad ozbiljno razmislim, svaka moja knjiga posvećena je – čitaocima. Prvi tekst u mojim "Sabranim pripovetkama" je "Pismo Čitaocu".

O Josićevim knjigama pisali su naši najznačajniji književni kritičari. Da li je bilo i negativnih osvrta?

– Za četiri decenije o mojoj prozi objavljeno je nekoliko stotina kritičkih tekstova i pet zbornika. Ne znam koliko je studenata pisalo seminarske radove ili magistriralo u Srbiji i inostranstvu, a ovih dana jedan naš kritičar treba da doktorira na mojoj prozi. Samo prošle godine objavljena su dva zbornika sa šezdesetak tekstova: "Venac kritičkih radova" i "Zlatni vek Miroslava Josića Višnjića". Niko nije ni kobajagi negativno pisao o mojim knjigama, kritičari su me uglavnom mazili, podvlačili ono lirsko u mojoj prozi i naglašeno isticali moj jezik i stil.

Ima tek dva-tri novinska teksta u kojima ljudi sa margine nešto kao prigovaraju, gunđaju i pametuju, ne znam po čijoj narudžbini.

Josić će biti urednik novopokrenute biblioteke "Srpski pripovedači". Koji će se sve pisci naći u ovoj prestižnoj kolekciji?

– Raduje me što su moje "Sabrane pripovetke", kao prva knjiga, na čelu biblioteke "Srpski pripovedači" u kojoj će, pod krovom "Politike" A. D. u narednih nekoliko godina biti objavljene u istim koricama sabrane pripovetke takvih majstora kakvi su V. Petrović, I. Andrić, D. Mihailović, S. Sremac, S. Matavulj, I. Sekulić, G. Božović, B. Stanković, M. Pavić i drugi srpski pisci, a i mlađi bi trebalo da dođu u to kolo.

Najžilaviji žanr

Možda će neki pripovedači dobiti i dva toma, a možda će u jednom tomu biti i po tri pripovedača. Sve te knjige treba da budu štampane na oko hiljadu strana, da obuhvate i one priče koje nisu objavljene u delima, da imaju dobar pregovor koji treba da potpišu vrhunski tumači, te da donesu i bibliografiju knjiga i priča.

Ideja i smisao biblioteke "Srpski pripovedači" je u tome da se na jednom mestu nađe sve ono što vredi u srpskoj pripovedačkoj umetnosti, pa se nadam da će i Ministarstvo kulture i dobrotvori odrešiti kesu. Osim "Srpske književnosti u sto knjiga", edicije koju su vodile dve nacionalne kuće: Srpska književna zadruga i Matica srpska, mi nismo imali biblioteka koje sabiraju i ponovo vrednuju srpsku književnost.

Pre nekoliko decenija Nolit je objavio romane, drame i putopise, a stihovi i pripovetke ostali su u zapećku.

Srpski pisci su u poslednja dva veka, najčuveniji upravo po pripovetkama. Pisali su ih i značajni pesnici, romanopisci, esejisti?

– Odavno mislim da je pripovetka najžilaviji i najostvareniji žanr u srpskoj književnosti. Svi važni srpski pisci pisali su i pripovetke. Za "Veljkove dane" u Somboru smislio sam i ja definiciju pripovetke: "Dobro skrojeno odelo za jednog junaka" – kaže Miroslav Josić Višnjić.