Kamenoresca s petoricom sinova odneo ratni vihor

Branko Pejović

27. 06. 2023. 13:10

Надгробни споменик мајци и сину који је у Стојицима направио Вељко Јанковић (Фото Ужички зборник)

„Ovde počiva telo Veljka Jankovića, bivšeg kamenoresca iz Ljutica. Živeo je časno i pošteno 53 godine, a umro je 15. februara 1915. godine”.

Tako je na visokom mermernom obelisku na Vasovića groblju u Ljuticama kod Požege upisao klesar Simo Grbić iz Kosjerića. Ne navodeći više od toga, mada se o Veljku Jankoviću nadaleko znalo. Bio je prvorazredni klesar posebnog kova, a zadesila ga je nezapamćena ratna tragedija. Pojedinosti o tome opisao je Radojko Nikolić u tekstu „Kamenorezac Veljko iz Ljutica (1852.-1915.)”, objavljenom 1995. godine u „Užičkom zborniku” broj 24.

Izrađivao je Veljko nadgrobne oznake od 1885. sve do „strašnog pegavog pomora posle Kolubarske bitke kada je i sam sagoreo u tifusnoj ognjevici”. Rodonačelnik je kamenorezačkog umeća u Ljuticama, prvi u familiji (poreklom iz Kolašina) počinje da reže i ispisuje nadgrobno kamenje.

„Mada poimućan u odnosu na komšije, promućurnost i zanatska darovitost su ga uputili na dodatnu zaradu. Potanka zemlja na potesu Sastavci i petorica sinova nagnali su ga da dokupljuje imanje i da se šire zaokućava. Zarada je pristizala od klesanja sitnozrnog kablarca pod prostranim kolarnikom u dvorištu, koji je služio kao radionica”, piše Nikolić, pominjući da su Veljka zvali Čabro (širok kao čabar).

U tajne kamenorezaštva majstor je uveo i sinove. Na krajputašu u Bogdanici 1907. je urezao „Izradi Veljko Janković iz Ljutica i sin”, a na spomeniku u ljutičkom groblju „Izradi Veljko Janković i sinovi”. Poimenično se znalo da mu je sin Pavle u poslu pomagao. Ali otac je bio takav majstor da se sin, mada osamostaljen radu, u potpisu preporučivao ugledom očevog imena („Napisa sin Veljkov Pavle”, stoji na nadgrobniku u Gojnoj gori).

Pročulo se da je klesar Veljko iz Ljutica umešno izrađivao nadgrobne spomenike u selima požeškog i kosjerićkog kraja. Po obroncima Šiljkovice, Subjela, Crnokose i Jelove gore, duž pobrežja Dobrinjske reke, Skrapeža i Lužnice.

„Na beličastom kredastom kablarcu urezivao je dobra slova i još bolje likove pokojnika. Natpisi su mu smirenog proznog iskaza, a prati ih i pesničko-stihovana reč. Umeo je da opiše uzorne zemljodelce. Za Bogosava Đokovića iz Tubića piše da je 'u svom životu imao pravdu, istinu i karakter, veliko poverenje uživao do smrti svoje', za Jovana Antonića iz Mušića da 'mnogo bi priznat kod ljudi', za Jestrotija Vićentijevića iz Tubića da 'u najvećoj mladosti velike patnje i nepravdu pretrpi od vlasti', a Svetozar Stefanović iz istog sela bi 'iznuren u borbi za narodna prava i slobode'. Pesničku pratnju pridodavao je uz životopise devojaka, mladića i mladih supružnika: 'Ovde uvenu lepa mladost Marija', 'Duša moja sad u raju biva, crna zemlja dičnu mladost skriva'... Po ovakvim ustaljenim pripevima veoma je sličan nekim dragačevskim i kablarskim kamenorescima”.

Figure ljutičkog klesara su prirodne srazmere, većina likova ima neki osoben znak. Na znamenima ponekog domaćina, trgovca i vojnika urezivao je i konjanike. Likovi devojaka su ukrašeni dukatima, seljaci u desnici drže štap, kišobran ili revolver prelamač, a seljanke samo kišobran i korpicu za pletenje. Rezao je i po koju vinovu lozu u saksiji nalik ćupu, sa grozdom u vrhu. Na svoja rukodela nanosio raznovrsne boje. Rukopisom, likovnim uklesima i bojom Veljko Janković Čabro uzdigao se do najboljeg kamenoresca požeško-kosjerićkog kraja.

Ali minuše ta za Jankoviće dobra vremena. Balkanski pa Veliki rat ućutkaše im kucaje dleta. Nesreća, o kojoj se dugo kazivalo, uđe im u kuću.

„Veljkovi sinovi, kao vojnici Desetog puka, izginuli su i pomrli. Otac je presvisnuo, više od prevelike tuge nego od grozničave vrućice, pegavog tifusa. Zla sudbina mladih Čabrovaca najbolje svedoči kako su ratovi zacrnili Srbiju. Za četiri godine iz Jankovića porodice propade u vihoru ratovanja i starešina, i dom, i sav njegov muški punoletni porod. Vojislav kod Ljum Kule, Momčilo na Drenku, Pavle u Požegi, Stojan u Albaniji. A najmlađeg sina, nepunoletnika Radisava, odnese epidemični pomor.

Ostala, da im spomen podigne, samo majka Jerina s unucima. No kamenorezačka se vreža Jankovića ipak nije prekinula. Spomenike je nastavio da izrađuje Veljkov unuk (od najstarijeg sina Vojislava) Ljubiša, a u Duškovcima Ljubišin sin Veselin drži klesarsku radnju. U Veselinovoj kući o zidu vise dve diplome o položenom majstorskom ispitu iz kamenorezačkog zanata: jedna je njegova, druga očeva, zapisa Radojko Nikolić u „Užičkom zborniku” pre 28 godina.