Šta hoćemo na Vidovdan

03. 07. 2023. 18:00

Говор Слободана Милошевића на Газиместану (Фото-документација „Политике”)

„Ignorisati istoriju (i geografiju – N. B.) znači ignorisati vuka na vratima”, a ruska carica Katarina Velika polazeći od ovog pravila izgradila je svoje načelo: „Nemam drugog načina da zaštitim svoje granice, osim da ih proširim.”

Povodom obeležavanja šest stotina godina od najslavnije bitke u hiljadugodišnjoj istoriji Srba, na Vidovdan, 28. juna 1389, na polju Kosovu, u srcu Srbije, povodom koje je Slobodan Milošević, njen predsednik, u svom proročkom govoru na Gazimestanu pred oduševljenom masom od preko milion građana, o čemu su tada izveštavale brojne domaće (o dva miliona) i svetske (o milion) agencije, između ostalog naglasio: „Danas je teško reći da li je kosovska bitka poraz ili pobeda, da li smo zahvaljujući njoj pali u ropstvo ili smo zahvaljujući njoj u tom ropstvu preživeli. Nesloga i izdaja na Kosovu pratiće i dalje srpski narod kao zla kob kroz čitavu njegovu istoriju. Pored toga što ukazuje na neslogu i izdaju, ova bitka predstavlja, pre svega, i simbol srpskog junaštva.”

Na krilima svog ega iliti harizme, Slobodan Milošević je motivisao, u srpskoj istoriji najmasovnije okupljanje i svenarodno oduševljenje svih građana, i po ugledu na slavne pretke, velikog župana Stefana Nemanju i cara Dušana Silnog, od ostataka Srbije, razdrobljene ustavnim amandmanima na ustav SFR Jugoslavije iz 1974, bez zrna baruta, takođe ustavnim izmenama, zaštitio njene granice. To potvrđuje i njegova sledeća rečenica, izgovorena tom prilikom na Gazimestanu: „Igrom istorije i života izgleda kao da je Srbija baš ove 1989. povratila svoju državu i svoje dostojanstvo da bi tako proslavila istorijski događaj iz daleke prošlosti koji je imao veliki istorijski i simbolički značaj za njenu budućnost... Pre šest vekova, Srbija je ovde, na polju Kosovu branila sebe. Ali je branila i Evropu... Zato je danas izgleda ne samo nepravedno već i neistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i pre. Razume se, na svoj način. Ali takav koji je u istorijskom smislu nije nikad lišio dostojanstva... U civilizaciju ka kojoj se kreće čovečanstvo, mogu zakoračiti, pre svega, ravnopravni i ujedinjeni ljudi.”

Njegove reči i dela govore da je bio kompletna, vanserijska, potpuno dovršena ličnost, državnik velikog formata, što je sadržano u ličnom životopisu, koji ukazuje na poznatu maksimu da je „masa jaka koliko je jak njen vođa”.

Pored toga, a i zbog stvaranja još jedne srpske države Republike Srpske i pokušaja da za preostale Srbe obezbedi autonomiju (RSK i SAO), a iznad svega što se kao jedini evropski lider suprotstavio unipolarnom svetskom poretku i američkom jednoumlju i hegemoniji, danas mu Rusi umesto Srba, u znak priznanja u svojoj prestonici Moskvi podižu spomenik, javlja „Politika” od 25. maja 2023.

I umesto spomenika i odlikovanja junacima i vojskovođama, braniocima države i naroda, izrodi srpskog roda izručuju, njih preko 150, dželatima u službi američkog agresora, među prvima i svog vrhovnog komandanta, a da poniženje bude veće, baš na Vidovdan 2001. Većina građana o toj izdaji nije upoznata, već ih je Milošević podsetio čuvenim pozdravom: „Braćo Srbi, srećan vam Vidovdan!” Ima li za jedan narod veće izdaje i poniženja.

A, ko su, i šta u stvari hoće Srbi?

Rimski i romejski, odnosno vizantijski istoričari opisuju Srbe kao ratnički i hrabar narod, pripadnike slovenskog roda, koji su sa severa Evrope, kao najvećeg poluostrva azijskog kontinenta, došli na njen jugoistočni, retko ili nenaseljen deo, okolo planinskog masiva Balkan, organizovani u brojne plemenske zajednice, interesno suprotstavljene jedna drugoj, što je izazivalo nesporazume, pa i međusobne sukobe. Do pomirenja i dogovora mukotrpno su dolazili, a koji nažalost nisu dugo trajali, jer dogovor kao po ustaljenoj praksi nije poštovan.

Svedočenja ovih istoričara ukazuju da Evropa od nastanka Zemlje, geografski pripada Istoku, azijskom, a ne Zapadu, američkom kontinentu, kao i da su Srbi kroz svoje milenijumsko postojanje, zbog poslovičnog nejedinstva, retko živeli u zajedničkoj državi. Samo veliki državnici uspevali su da zaštite svoje granice šireći ih na teritorije gde već žive njihovi narodi.

Prvi među Srbima kome je to u velikoj meri pošlo za rukom bio je praotac Srbije, Stefan Nemanja (Ribnica – današnja Crna Gora, 1112–1199), dok je njegovim potomcima trebalo više od jednog i po stoleća da ujedine sve Srbe u jednu od najmoćnijih država srednjovekovne Evrope, Dušanovo carstvo.

Međutim, na veliku žalost srpskog naroda, „velikaši, proklete im duše, na komate razdrobiše carstvo”. Ubrzo zatim nastade, „grdno sudilište u sudaru Lune i Krsta, ta dva strašna simbola”, upravo na Vidovdan 1389, na polju Kosovu, nakon nepune dve decenije od propasti srpskog carstva (Uroš, 1371), a pod vođstvom kneza Lazara, dvorodržaoca na car Dušanovom dvoru, koji je u svoj svojoj nemoći, kletvom, „ko ne dođe na boj na Kosovo, ne imao roda ni poroda, od ruke mu ništa ne rodilo...” okupio deo srpskih velikaša i vitezova, i stao na branik Srbije i Evrope. Dobar deo ostalih vladalaca je već prihvatio vazalstvo prema otomanskom carstvu, kao što su kralj Marko, braća Dejanovići i dr., pa otuda i narodna pesma „Kasno Marko na Kosovo stiže”.

Uprkos svemu, istorija i geografija svedoče da su Srbi, kao najbrojniji narod na Balkanu i nakon pet vekova ropstva ostvarili svoj san da žive u istoj državi. To se desilo u svega tri navrata tokom stogodišnjeg postrobovskog perioda (Kraljevina i Republika Jugoslavija i delimično SRJ), dok u preostale decenije Srbi, do dana današnjeg, žive u nedovršenoj državi. I istorija i geografija ukazuju da Srbi u stvari hoće da žive u jednoj državi.

Gotovo da u svakodnevnoj, privatnoj ili javnoj komunikaciji čujemo izraz „nedovršen”. Najčešće ga upotrebljavamo kada hoćemo da naglasimo da je nešto nekompletno, nepotpuno, skorojevićko. Upotrebljavamo ga i kada želimo da nešto naglasimo u negativnom kontekstu ili da nekoga žigošemo. Najčešće kažemo nedovršena misao, nedovršena knjiga, nedovršeno umetničko delo, započeta, a nedopletena čarapa, kao i nedovršena kuća, nedovršena država, ali i nedovršena ličnost. U našem fokusu su ova dva poslednja primera nedovršenosti, jer i dejstva nedovršene države i nedovršenih ličnosti ostavljaju drastične posledice po čitavu zajednicu, počev od porodice.

A što se tiče najnovijih dešavanja u protekla skoro dva meseca i „šetnji” građana, izazvane, navodno, zbog dva tragična događaja, gde su izvršioci nedela nedovršene ličnosti, maltene deca, izvele masakr nad nevinom, takođe decom – svojim vršnjacima.

Ove „vikend šetnje” bi možda bile i uverljivije da nisu na prelazu iz 20. u 21. veka – već viđene. Moguće je da se i ovde radi o nedovršenim ličnostima. Većina njih su pripadnici marionetske vlasti, instalisane od američkog agresora posle petog oktobra 2000, nakon nasilnog obaranja od naroda izabrane vlasti. Jer kako drugačije shvatiti današnje parole: „Srbija protiv nasilja”, „Sve mora da stane”, „Lanci i katanci na fabrikama” i druge besmislice.

A zar nije nasilje nad građanima Srbije uvođenje tri obruča ekonomskih sankcija od strane američkog agresora? Uništavanje do temelja društvene i državne imovine, koja je činila preko 90 odsto celokupnog bogatstva Srbije, i dovođenje njenih građana na prosjački štap, što je izazvalo najveću inflaciju u istoriji.

Marionetska vlast je delovala po zakonima prirodne katastrofe, nalik na najezdu skakavaca, koji do korena uništavaju zemljinu floru. Prema paroli „život mora da stane” i fabrike i poljoprivredna dobra, bankarski sistem, državne institucije.

Država Srbija je napadnuta. Iznutra i spolja. Dužnost aktuelne vlasti, izabrane od naroda, jeste da zaštiti i narod i državu. Svim mogućim i nemogućim sredstvima.

Spas je u slozi i jedinstvu srpskoga naroda.

Generalni direktor Trepče u poslednjoj deceniji 20. veka

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista