Šta može da se nauči od studenata
Правни факултет (Фото М. Спасојевић)
Kako se približava kraj semestra na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu tako se povećava broj studenata koji pohađaju vežbe. Motivi su različiti – neki su tu samo zbog potpisa, neki zbog prelazne ocene, a oni koji od početka marljivo rade sve češće dolaze na konsultacije postavljajući najrazličitija pitanja. Tako je bilo oduvek. Međutim, u današnje vreme kada se naš obrazovni sistem sve češće ocenjuje negativnom ocenom, prisustvovao sam situaciji koja vraća veru u bolje sutra – grupa studenata je pokazala da je u stanju da uoči grešku svojih profesora. Jednog dana nakon vežbi iz Ustavnog prava, grupa (meni poznatih) studenata postavila mi je pitanje koje je potencijalno razotkrilo jednu slabost nedavno usvojenih ustavnih amandmana – da li gospođa Zagorka Dolovac, ukoliko se kojim slučajem bude desilo da za četiri godine bude ponovo kandidovana na mesto vrhovnog javnog tužioca, može da učestvuje u sopstvenom izboru.
Zdravorazumski, u prvi mah, odgovorio sam odrično. Čl. 158. st. 1–2. Ustava Srbije nakon ustavnih amandmana od 2022. godine jasno predviđa da vrhovnog javnog tužioca bira Narodna skupština, na vremenski period od šest godina, na predlog Visokog saveta tužilaštva posle javnog konkursa, glasovima tri petine svih narodnih poslanika. Pritom, Visoki savet tužilaštva Narodnoj skupštini predlaže jednog kandidata za vrhovnog javnog tužioca. Međutim, šta se događa ukoliko taj jedan kandidat ne osvoji neophodnu većinu u parlamentu Republike Srbije? Tada na „scenu” stupa rešenje koje je u svom mišljenju predložila Venecijanska komisija – tzv. antidedlok mehanizam (mehanizam protiv đorsokaka – prim. A. N.). Ukoliko nedostaje neophodna većina u parlamentu, obrazuje se posebna petočlana komisija čiji je zadatak da većinom glasova izabere vrhovnog javnog tužioca (vid. Opinion No. 1027/2021 Opinion No. 1067/2021; CDL-AD(2021)048). Tu na „scenu” stupa novo važno pitanje – ko zapravo čini tu komisiju. Komisiju, jasan je ustavotvorac, prema čl. 158. st. 3. Ustava Srbije, čine predsednik Narodne skupštine, predsednik Ustavnog suda, predsednik Vrhovnog suda, zaštitnik građana i vrhovni javni tužilac. Izgleda da su studenti bili u pravu, pomislih. Pitanje je na mestu, ali mi se čini da je na mestu i moj odgovor. Vrhovni javni tužilac se bira samo jednom. Tu sam, makar nakratko, završio polemiku.
Međutim, pitanje je nastavilo da me „mori”. Da li trenutni vrhovni javni tužilac može da se „provuče” sa još jednim mandatom u kojem bi upravo on bio značajna karika u sopstvenom izboru? Odgovor na pomenutu dilemu nedvosmisleno razrešava ustavni zakon za sprovođenje akta o promeni Ustava Republike Srbije. On u čl. 8. st. 3. kaže da „republički javni tužilac (raniji naziv za vrhovnog javnog tužioca – prim. A. N.) koji je izabran pre stupanja na snagu amandmana nastavlja da vrši svoju funkciju do isteka mandata na koji je izabran i može biti biran (podvučeno – A. N.) na funkciju vrhovnog javnog tužioca, u skladu sa zakonima kojima se njegov izbor usklađuje sa amandmanima”. Biće da sam pogrešio. Gospođa Dolovac zaista može da „ide u reizbor”, u kojem potencijalno može sama o sebi da odlučuje. Biće i da su pogrešili i pisci ustavnog zakona previdevši ovu situaciju (srećom, to nije nepopravljivo). Biće da je pogrešila i Venecijanska komisija. Jedini ko nije pogrešio bili su (moji) studenti. Ima nade za Srbiju.
Asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista