Rusija spremna za preventivni udar
Руско нуклеарно оружје (Фото EPA/Sergei Chirikov)
„Rusija mora Zapadu, jednom za svagda, da stavi do znanja dokle seže prag njene nuklearne trpeljivosti, i da pokaže da je u stanju da, ako zatreba, deluje i – preventivno”, smatra ugledni ruski profesor i analitičar Sergej Karaganov. Po njemu ovakva politika ne bi se odnosila samo na prostore Evrope sa kojih po Rusiju dolazi najveća pretnja, a aktuelne su Poljska, Ukrajina, Švedska, Finska, već i mnogo dalje u dubinu kontinenta.
Istovremeno, ukoliko SAD reše da, u okvirima svojih obaveza kao članice NATO-a ili na neki drugačiji način, zaštite saveznike i sebi uzmu za pravo da odgovore jednakom merom to će biti njihov izbor. Ali to nas onda definitivno vodi u pravi nuklearni rat, sa svim nepredvidivim posledicama po ljudsko društvo u celini. Drugim rečima, odgovornost je – na Vašingtonu.
Čini se, vreme miroljubivosti uveliko je isteklo.
Mada se tema „preventivnog udara”, za sada, razmatra tek na akademskom nivou, valja podsetiti da je Karaganov čovek koji je tokom svoje karijere bio savetnik i prvog predsednika Rusije Borisa Jeljcina i sadašnjeg Vladimira Putina. Drugim rečima, njegove reči imaju i te kakvu težinu, i mogu da usmere način razmišljanja i drugih mu kolega.
Nedavno postavljanje nuklearnog naoružanja kao dela odbrambenog sistema u Belorusiji nedvosmisleno ukazuje na kom nivou je prag ruske trpeljivosti prema Zapadu. Posle raspada SSSR-a, raspuštanja Varšavskog ugovora, razbijanja Jugoslavije, serije obojenih revolucija, NATO je dospeo do samih granica Rusije. Sa neskrivenom namerom da ih u jednom trenutku i preskoči.
Rat u Ukrajini svakako je uticao na život u Rusiji, ali ga nije poremetio. Zemlji naredne godine predstoje predsednički izbori, ali je politička klima, u suštini, mirna. Aktuelni šef države Vladimir Putin novim ustavom je sebi obezbedio mogućnost da na sadašnjoj funkciji ostane do 2034. (naravno, ako bude imao podršku birača). U zemlji nije uvedeno ratno stanje, sa svim posledicama koje bi takav čin eventualno nosio. Privreda i svakodnevni život funkcionišu u uobičajenim okvirima, čak je i imidž zemlje u svetu ozbiljno unapređen. Objektivno, sve što se dešava na ukrajinskom frontu i dalje je moguće podvesti pod – specijalnu operaciju.
Nema sumnje da ovaj rat nikada nije ni bio tek sukob dve susedne zemlje i bivše sovjetske republike. Sve se dešava u okvirima globalnih promena koje pomeraju sfere uticaja i monopolarnost sveta dovode do okončanja. Naime, onoga trenutka kada (i ako) Rusija i ostvari svoje vojne planove u Ukrajini, i dalje će biti na samoj granici sa NATO-om, što samo stvara mogućnost za nove animozitete. Ali omogućava i pomeranje ruskog nuklearnog potencijala bliže zapadnim granicama.
Suština je u tome da nijedna zemlja opremljena nuklearnim naoružanjem ne može sebi da dozvoli ratni poraz. Pa tako ni Rusija. U Kremlju stoga pokušavaju da nekako usaglase dva različita pogleda na ukrajinsku operaciju: prvi je – zadovoljiti se osvajanjem prostora četiri republike u Donbasu, čiji su se građani u međuvremenu izjasnili za priključenje Ruskoj federaciji, i drugi koji traži nastavak ratovanja, a zasnovan je na činjenici da spremnost Zapada na eventualnu zajedničku odbranu od istočnog napadača još nikada nije ozbiljno testirana. Upravo to je i ideja Karaganova: videti kako bi reagovale SAD, kako Evropa, a kako ostale članice Zapadne vojne alijanse. Ko bi bio koga spreman da spasava, brani, izlaže se opasnosti da i sam postane meta...
Nakon prošlogodišnjih neuspešnih pokušaja i Rusije i Zapada da na ukrajinskom ratištu obezbede brzu pobedu, prešlo se na strateško ogledanje. Dok su se SAD u EU oslonile na uvođenje oštrih ekonomskih sankcija i političku izolacijom Moskve, čime bi podelili i javnost u najvećoj zemlji, u svetu su počeli da se dešavaju procesi koji su takvu taktiku učinili neefikasnom, pa čak i kontraproduktivnom. Sukob dva sveta na koji smo se privikavali decenijama izašao je van pretpostavljenih granica i postao svetski problem.
Sve to zahteva novi pristup i samom shvatanju pojmova poput: „interesne sfere”, „prirodni saveznici”, „strateški partneri”... Nedavno jasno izražena želja francuskog predsednika Emanuela Makrona da se njegova zemlja priključi Briksu (savez Brazila, Rusije, Indije, Kine, Južna Afrika) samo je još jedna naznaka da iza gorepomenutih ekonomskih sankcija SAD i EU Rusiji ne stoje baš svi jednako čvrsto.
„Zveckanje nuklearnim oružjem” posle svega pomenutog dobija dodatno na značaju. Pogotovo što istim, sem stalnih članica Saveta bezbednosti UN, raspolažu i Indija, Pakistan i Severna Koreja, pa i neke zemlje koje to zvanično ne priznaju kao što su Izrael, Južna Afrika ili Iran.
Da li će pretnje biti dovoljne da se ohlade pojedine usijane glave teško je reći.