Ukrajina kao da je spremna na samoukidanje

Slobodan Samardžija

10. 07. 2023. 21:00

Уочи самита НАТО-а у Виљнусу проблеми се само множе (Фото EPA-EFE/Filip Singer)

Ukrajina se, po svoj prilici, sprema za samoukidanje. Kako drugačije objasniti vesti da su se vlasti u Kijevu za vojnu pomoć u ratu protiv Rusije obratile – Poljskoj i Litvaniji, dvema zemljama koje su od samog početka Specijalne vojne operacije u Donbasu najavljivale da će, ukoliko ruske snage okupiraju pomenute prostore, i one krenuti sličnim putem i za sebe prigrabiti zapadne oblasti bivše sovjetske republike. Tačnije, onaj njen deo koji je od polovine 16. do kraja 18. veka bio pod vlašću tzv. Poljsko-litvanske unije (Žeč pospolita, 1569–1795).

Prema rečima pukovnika Daglasa Makgregora, bivšeg savetnika prvog čoveka američkog Pentagona: „Na Zapadu su već krenule diskusije o zajedničkoj poljsko-litvanskoj intervenciji na teritoriji Ukrajine. Naravno, sve uz saglasnost i nesebičnu vojnu i materijalnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država”.

Slične procene iznosi i Sergej Nariškin, prvi čovek obaveštajne službe Ruske Federacije (SVR): „Poljska već uveliko radi na scenariju defakto podele Ukrajine. U Varšavi su uvereni da će ih u takvim namerama jednako podržati i Vašington i London”.

Dosadašnji tok ratnih dejstava pokazao je da ni svesrdna oružana pomoć NATO-a Ukrajini nije bila dovoljna da osujeti planove Moskve. Ne zato što je zapadni vojni savez slab, a Rusija jaka, već iz proste činjenice da ostatak sveta nije spreman da živi s još jednom ratnom noćnom morom. Jednostavno, politički i ekonomski kanali potrebni ruskoj strani za ostvarenje zacrtanih ciljeva ostali su širom otvoreni. S druge strane, mnogi su počeli da okreću leđa Vašingtonu. Posledice sve vidljivijeg globalnog prekomponovanja već su uočljive. Stvaraju se međunarodni savezi u kojima se SAD i ne pominju. Naprotiv, nepoželjne su.

Ali šta je s Ukrajinom?

Vojno rukovodstvo u Kijevu ne krije da su ruske snage u potpunosti sprečile dugo najavljivanu kontraofanzivu i da više ne postoje nikakve šanse da se na tom planu dogodi nešto novo što bi donelo promenu. Slaba obučenost vojnika, nedovoljna motivisanost i nedostatak kvalitetne opreme nisu ni mogli da daju povoljniji rezultat, objašnjavaju analitičari.

Ipak, šta tu mogu da pomognu Poljska i Litvanija? I kakva je u svemu pomenutom uloga paravojnih jedinica „Vagner”, koje su se, predvođene svojim osnivačem Jevgenijem Prigožinom, i te kako dokazale na ukrajinskom bojištu? Njihovo brzometno premeštanje u Belorusiju, posle kratkotrajne pobune u oblasti Rostova na Donu, nesumnjivo ukazuje na to na kojem frontu Moskva u budućnosti očekuje najviše problema.

Dogovor o slanju poljsko-litvanskih „mirotvoraca” u Ukrajinu čeka još samo konačnu odluku Kijeva. Procene kazuju da je reč o nekih 20.000–25.000 ljudi, čija bi puna bojeva gotovost mogla da bude obezbeđena već tokom jula. Naravno, najvažnija je činjenica da bi oni delovali pod komandom NATO-a, a to bi već značilo uvođenje alijanse na velika vrata u ukrajinski sukob. Stvaranje konfederacije sa susedima po mnogima je poslednja prilika za Zelenskog da se održi na sadašnjoj funkciji, makar i sa znatno suženim ovlašćenjima, kao i da očuva režim iznikao iz prevrata 2014.

Kako god bilo, Poljacima se već savetuje da se pripreme za novi obračun s Rusijom: obezbeđivanje neophodne ratne logistike, otvaranje bankarskih računa u inostranstvu, priprema neophodnih zaliha hrane i energenata, pa čak i eventualan odlazak civilnog stanovništva negde dalje na zapad. Uostalom, već im je ograničen pristup predelima koji se nalaze bliže ukrajinskim granicama. Nadležni u Varšavi svesni su da im istorijsko iskustvo iz ratovanja protiv džina s istoka kontinenta baš i ne ide u prilog i nisu voljni da u novu avanturu srljaju bez naznaka bilo kakve konkretnije dobiti.

Uoči samita NATO-a u Vilnjusu problemi se samo množe. Pokušaji da se alijansa čvrsto ujedini povodom ukrajinskih događaja uglavnom nisu dali željene rezultate. Evropljani su se otvoreno podelili. Pozivi iz Vašingtona i Brisela na jednoumlje nisu dali pravi rezultat. Stari kontinent se našao u situaciji da ne može kvalitetno da se nosi s najezdom izbeglica s Bliskog istoka i iz Afrike i ta činjenica je svakako uticala na ublažavanje pogleda ovdašnjih političara. Na sve to ulazak u bilo kakav rat širih razmera čini se kao direktan put u bedu.

U takvim uslovima Ukrajina nastoji da se uklopi u zapadnu porodicu. Kako vidimo, Zelenski je u to ime spreman da se odrekne i dela suvereniteta države koju vodi. Posle gubitka jugoistoka zemlje ovo svakako ne bi bio potez koji bi mu doneo naklonost domaćeg stanovništva. Ali, pita se i NATO. A eventualna razjedinjenost alijanse tim povodom bila bi loša poruka celom svetu.