Manipulacije globalnih eksploatatora

Boris Jašović

23. 07. 2023. 18:00

Moja generacija je ponikla na romantičarskim zabašurivanjima surovih istorijskih činjenica, kao što generacija današnjih klinaca počiva na proširenoj stvarnosti i ogoljenoj reviziji istorije koja se odvija pod plaštom iskvarenog racionalizma. Pratili smo avanture Bleka Stene, Rodija i profesora Okultisa diveći se odvažnosti američkih rodoljuba koji su ratovali protiv „crvenih mundira” ne bi li stvorili svet pravdoljublja i slobode. Nismo izgleda dovoljno učili da je taj svet uveliko počivao na zločinu koji su razularene horde trgovačkog činovnika iz Đenove izvršile nad domorodačkim narodom u cilju podmirivanja potreba evropskih viših slojeva za zlatom i začinima. Gledajući kaubojske filmove sa Džonom Vejnom, kao što današnji klinci gledaju budalaštine na „Tiktoku”, upijali smo slike mitskog naseljavanja Zapada. Taj prostor smo doživljavali kao svoj i saosećali sa patnjama američkih pionira koji su krčili put civilizaciji dok su ih „zločesti” Indijanci napadali a „mudre” vođe nacije, u saradnji sa „plemenitim” preduzetnicima, štitili politikom „mira” i idejama „neizbežnog” napretka.

Moju generaciju izgleda nisu dovoljno učili, beše li to avangarda političke korektnosti, da su Ujka Semovi prvi ljudi najpre bili robovlasnici, špekulanti, biznismeni pa tek onda borci za opštečovečanske vrednosti. Da su iza progona i ugnjetavanja indijanskog i crnačkog naroda, kao i radničke klase u nastajanju, stajale aspiracije železničkih i naftnih korporacija, odnosno poslovni interesi bankarskih i industrijskih magnata i robovlasnika. Iz perspektive socijalističke samoupravne omladine odgajane na tekovinama bratstva i jedinstva, holivudskim filmovima i italijanskim stripovima, svet je delovao kao sigurno i ušuškano mesto nad kojim bdiju prosvećeni i dobri ljudi. Morgan i Rokfeler su nam više delovali kao dobrotvori koji su železničke pruge i naftna postrojenja gradili isključivo zarad opšteg dobra civilizacije negoli kao beskrupulozni eksploatatori koji su ljude smatrali kolateralnim pionima na prirodnom putu razvoja trgovine i kapitalizma. Pripadnici današnje generacije globalnih eksploatatora raspolažu daleko većim tehnološkim i medijskim instrumentima manipulacije kojima nas ubeđuju da smo u boljoj poziciji od one u kojoj su se nekada nalazili industrijski radnici, Indijanci i robovi. Istina, kvalitetnije i duže živimo ali smo i komforno obespravljeni – ćutimo, radimo, blenemo u ekrane, trpimo eksploataciju i bivamo prognani iz vlastite privatnosti. Pa i pored toga divimo se Masku, Pejdžu, Gejtsu…, njihovoj inteligenciji, inventivnosti, filantropiji dok nam oni zauzvrat, i ne samo oni, elegantno preotimaju zemlju, vodu, vazduh, pravo odlučivanja, najzad i poslednja uporišta individualnosti – telo i dušu, kao i poslednje utočište privatnosti – dom. Poražavajuća je istina da im u tome pomažu lokalne vlade, a sve u cilju stvaranja iluzije demokratičnosti otimanja koje se vrši pod firmom neizbežnog tehnološkog napretka i prirodnog razvoja investicija i trgovine. Iluzija, međutim, ne abolira vladu Ane Brnabić od krivice saučestvovanja u realizaciji interesa korporativnog biznisa. Pretvoriti Srbiju u rudnik „Rio Tinta”, prodati „Koka-Koli” i „Pepsiju” izvorišta vode za piće, a „Blek roku” hartije od vrednosti građana, odnosno finansirati izgradnju digitalne infrastrukture preko koje će nadzorni kapitalisti „Gugla”, „Fejsbuka”, „Majkrosofta” namicati profite a lokalni vlastodršci nadgledati i kontrolisati stanovništvo, znači ustupiti korporacijama zemlju, vodu, vazduh, privatnost građana, budućnost nihove dece i na koncu, samu državu.

Ne znam da li je gospođa Brnabić čitala Bleka Stenu, niti je to preterano bitno za istoriju stripa, ali sam siguran da je i te kako značajno njeno (ne)čitanje važnosti prisustva „Crne stene” u Srbiji. Naročito jer se radi o velikoj korporaciji goleme moći koja je bacila oko na malu zemlju skromnog političkog uticaja. Zato, kada gospođa Brnabić kaže da je posedovanje vrednosnih hartija građana Srbije od strane „Blek roka” na nivou od samo 1,54 odsto („Politika”, 1. jul 2023.), onda te njene reči treba razumeti kao neodgovorno poigravanje naoko malim ciframa u cilju prikrivanja istine da se u današnjem korporativizmu mali brojevi očas posla premetnu u velike. Drugim rečima, kada mala država poput Srbije pruži nokat velikoj korporaciji poput „Blek roka” (sa kojom su povezane mnoge druge velike korporacije koje takođe krstare Srbijom), sva je prilika da će ubrzo uslediti preotimanje celog prsta, a potom i čitave ruke itd. Naime, korporacije novac akcionara ne ulažu iz humanističkih pobuda već isključivo radi zgrtanja profita baziranog na eksploataciji ljudskih i prirodnih resursa zemlje u koju se investira. A kako bi obezbedile siguran profit, korporacije utiču na politiku vlada, umesto da to čine građani. Na taj način demokratija biva obesmišljena budući da postaje smetnja ostvarivanju poslovnih interesa pa zato korporacije, uz asistenciju korumpiranih političara, nastoje da je eliminišu skupa sa pravima i slobodama građana, tradicionalnim vrednostima i zdravim razumom – preostalim bedemima odbrane od nasrtaja ekonomskih i političkih konkvistadora. Građani uviđaju da je u toku sveobuhvatno razvlašćenje pa su sve nezadovoljniji dok vlastodršci znaju da ne rade u interesu društva pa su sve nervozniji. I tako je širom porobljenog sveta kojim vlada korporativna ideologija bezbednosti (kapitala i investicija) nauštrb slobode (pojedinca). Stoga, da bi se iluzija demokratije kako-tako održala, vlade tolerišu mirne građanske proteste jer znaju da oni teško mogu promeniti društvene odnose koje kontrolišu globalni korporativni finansijeri. Revolucija tako postaje privilegija elita koje donose revolucionarne ali nelegitimne odluke, navodno zarad opštečovečanskog „progresa”, dok u isto vreme tehnike izrabljivanja neprivilegovanih masa uglavnom ostaju nepromenjene – naterati, usloviti, podmititi, prevariti, oteti, proterati, pokoriti, okupirati, uništiti... Razlika je u tome što se ove tehnike danas sprovode pomoću kvazipravnih procedura i tehnologije koja svakog dana postaje sve moćnija da se pod njenim akceleratorskim dejstvom čak i vreme ubrzava. Uostalom, od Bleka Stene do Blek Roka prošao je samo treptaj oka.

Sociolog

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista