Ima li pametnog rešenja za pametne telefone

Višnja Aranđelović

26. 07. 2023. 17:59

Де­ца про­во­де вре­ме на дру­штве­ним мре­жа­ма (Фото Н. Марјановић)

Vest da su ho­land­ske vla­sti za­bra­ni­le mo­bil­ne te­le­fo­ne u ško­la­ma po­no­vo je po­kre­nu­la ras­pra­vu tre­ba­ju li i srp­ske pro­svet­ne vla­sti istim pu­tem. Dok jed­ni sma­tra­ju da su pa­met­ni te­le­fo­ni Pan­do­ri­na ku­ti­ja iz ko­je je iza­šlo vr­šnjač­ko na­si­lje, da su raz­log zbog ko­jeg uče­ni­ci iz ško­la iz­la­ze i bez zna­nja i bez čvr­stih dru­gar­skih ve­za, dru­gi za­bra­nu vi­de kao uza­lud­nu i iz­raz ne­mo­ći.

Mi­ni­star­stvo pro­sve­te pr­vo je na­ja­vi­lo, a on­da po­čet­kom ove go­di­ne i po­sla­lo do­pis ško­la­ma ka­ko bi spre­či­li zlo­u­po­tre­bu mo­bil­nih te­le­fo­na, pa­met­nih sa­to­va, ta­ble­ta… Do­no­še­nju ovog neo­ba­ve­zu­ju­ćeg pro­pi­sa pret­ho­di­lo je na­si­lje uče­ni­ka nad pro­fe­sor­kom en­gle­skog je­zi­ka u tr­ste­nič­koj Teh­nič­koj ško­li. Na­i­me, uče­ni­ci su pro­fe­sor­ku is­tre­sli na pod iz sto­li­ce, sve sni­mi­li mo­bil­nim te­le­fo­nom, a on­da je sni­mak po­stao vi­ra­lan.

Da li su mo­bil­ni te­le­fo­ni uzrok na­si­lja ili su ga sa­mo uči­ni­li vi­dlji­vi­jim?

– Zu­re­ći u mo­bil­ne te­le­fo­ne de­ca se ne dru­že, ne zbli­ža­va­ju se, ne po­ve­ra­va­ju jed­ni dru­gi­ma… U ta­kvoj si­tu­a­ci­ji ne­ma sa­o­se­ća­nja i to je on­da po­god­no tlo za na­si­lje. I ja ne mo­gu svu kri­vi­cu da sva­lim na de­cu, gle­dam i pro­fe­so­re ko­ji se u zbor­ni­ca­ma ne odva­ja­ju od te­le­fo­na. Ka­kva je to po­ru­ka oni­ma ko­je uče – ka­že za „Po­li­ti­ku” Mi­lo­rad An­tić, pred­sed­nik Fo­ru­ma sred­njih struč­nih ško­la.

Pre­ma nje­go­voj evi­den­ci­ji, ško­le ko­je su po­slu­ša­le sa­vet mi­ni­star­stva i sta­vi­le ve­to na te­le­fo­ne u uči­o­ni­ca­ma su na ni­vou sta­ti­stič­ke gre­ške. Od­go­vor na pi­ta­nje za­što je to ta­ko na­la­zi se, sma­tra An­tić, u že­lji di­rek­to­ra ško­la da iz­beg­nu su­kob sa uče­ni­ci­ma i nji­ho­vim ro­di­te­lji­ma.

– Dr­ža­va ula­že ogro­man no­vac po­seb­no u sred­nje struč­ne ško­le, u ko­ji­ma se đa­ci­ma mo­ra obez­be­di­ti i prak­sa. Ali dok ne za­bra­ne te­le­fo­ne, to je ba­čen no­vac. Ču­di­mo se ka­ko su lo­ši re­zul­ta­ti ma­le ma­tu­re. Lo­ši su jer se ne pra­ti na ča­su. Ako de­ca u Fran­cu­skoj, Ita­li­ji, Ho­lan­di­ji mo­gu na čas bez te­le­fo­na, za­što ne mo­gu na­ša – do­da­je An­tić.

Me­đu­tim, ve­li­ki je broj i onih ko­ji kri­ti­ku­ju ovu ide­ju, tvr­de­ći da se za­klju­ča­va­njem mo­bil­nih te­le­fo­na u fi­o­ku, pod te­pih gu­ra pro­blem – si­stem obra­zo­va­nja u ko­jem se in­fla­ci­ja od­li­ka­ša su­da­ra sa ne­do­stat­kom stvar­nog zna­nja.

Pi­sme­no­sti da­nas ne­ma ako ona ne pod­ra­zu­me­va i di­gi­tal­nu pi­sme­nost, sta­va je pro­fe­sor­ka srp­skog je­zi­ka kra­lje­vač­ke Gim­na­zi­je Ma­ri­na Pa­nić. Na­ša sa­go­vor­ni­ca ne spo­ri da de­ca pro­vo­de vre­me na dru­štve­nim mre­ža­ma pa­siv­no gle­da­ju­ći sa­dr­žaj ko­ji im je ser­vi­ran na e-tac­ni, kao i da ima­ju pro­blem sma­nje­ne pa­žnje. Me­đu­tim, za rad kao i za ne­rad na ča­su kriv­ca ne tra­ži na „Gu­glu”, već u se­bi, od­no­sno pro­fe­so­ri­ma.

– Sma­tram da teh­no­lo­gi­ja mo­ra da ima svo­je me­sto u uči­o­ni­ci, ali ona je u uči­o­ni­ci sa­mo sred­stvo, ni­je cilj. Ako ja kao na­stav­nik na ča­su ne dr­žim pa­žnju svo­jih đa­ka, on­da će me la­ko za­me­ni­ti i zu­ja­nje mu­ve, a ka­mo­li zvuk no­ti­fi­ka­ci­je. Ključ­na stvar u uči­o­ni­ci je po­ve­re­nje, ko­mu­ni­ka­ci­ja i raz­me­na. Ako se do­go­vo­ri­mo da na ne­kom ča­su ne­ma mo­bil­nih te­le­fo­na, mo­ji uče­ni­ci sa­mi sta­vlja­ju svo­je ure­đa­je na ka­te­dru bez po­seb­nih opo­me­na. A ako se do­go­vo­ri­mo da tra­ži­mo po­dat­ke ili na­či­ne da re­ši­mo pro­blem, a to­ga ve­ro­va­li ili ne ima i na na­sta­vi srp­skog je­zi­ka i knji­žev­no­sti, sva su sred­stva do­zvo­lje­na. Ali ne­ma kva­li­tet­nog gu­gla­nja bez kri­tič­kog mi­šlje­nja. U mo­men­tu ka­da se ve­štač­ka in­te­li­gen­ci­ja raz­vi­ja ne­ve­ro­vat­nom br­zi­nom, u mo­men­tu u ko­jem mo­že­te pre na­ći po­da­tak ne­go otvo­ri­ti knji­gu, ili pi­ta­ti na­stav­ni­ka, naj­va­žni­ja stvar je raz­u­me­ti u kom kon­tek­stu, na ko­ji na­čin, od ko­ga ser­vi­ran, i sa ko­jim ci­ljem nam je dat re­zul­tat pre­tra­ge. To je kom­pe­ten­ci­ja ko­ju mo­ra­mo raz­vi­ti kod uče­ni­ka u ško­li. Pri­ku­plja­nje i pam­će­nje po­da­ta­ka sa­mo po se­bi ni­ka­ko ni­je zna­nje, ali zna­nje či­ni nji­ho­va ve­šta upo­tre­ba, raz­u­me­va­nje nji­ho­vih me­đu­sob­nih ve­za i od­no­sa. A to de­ca mo­gu da na­u­če sa­mo od nas, od­ra­slih. To je deo na­še od­go­vor­no­sti – is­ti­če Ma­ri­na Pa­nić, je­dan od pi­o­ni­ra me­đu pro­fe­so­ri­ma ko­ji su spo­ji­li teh­no­lo­gi­ju i kla­sič­nu na­sta­vu.