Melanholija ljubavi

19. 09. 2008. 22:00

Сцена из представе „Можда заувек”

U vre­me­nu ka­da se ne­ver­bal­ni te­a­tar ba­vi pre­vas­hod­no pi­ta­nji­ma ljud­ske otu­đe­no­sti, hlad­no­će, be­smi­sla,... ka­da go­vo­ri o vre­me­nu u ko­me emo­ci­je po­sta­ju pre po­vod za strah ili pod­smeh, ne­go ne­što što tre­ba sa ra­do­šću iš­če­ki­va­ti, ame­rič­ka ko­re­o­graf­ki­nja Meg Stju­art kre­i­ra pred­sta­vu po sve­mu su­prot­nu ovim pre­o­vla­đu­ju­ćim umet­nič­kim to­ko­vi­ma –ta­na­nu, ne­žnu, dir­lji­vu,... bez bo­ja­zni da će ogo­lje­na emo­tiv­nost ko­jom se po­i­gra­va i po ko­joj ne­mi­lo­srd­no ro­va­ri, osta­vi­ti uti­sak sla­du­nja­ve ili ro­man­ti­zi­ra­ne po­zo­ri­šne is­po­ve­sti.

Jer, njen ori­gi­nal­ni autor­ski ru­ko­pis i kraj­nje mo­der­ni­stič­ki sen­zi­bi­li­tet te­ško da bi mo­gli da pro­iz­ve­du ta­kav efe­kat.

U ovoj pred­sta­vi, po­e­tič­nog na­slo­va „Mo­žda za­u­vek” (Maybe fo­re­ver), pri­ka­za­noj na sce­ni Ate­ljea 212 u okvi­ru Bi­tef fe­sti­va­la, Meg Stju­art raz­mi­šlja o lju­ba­vi, po­ku­ša­va da do­pre do su­šti­ne ljud­ske bli­sko­sti, da ot­kri­je sna­gu se­ća­nja, da sa­gle­da od­nos dvo­je lju­di li­šen čak i onog te­le­snog, li­šen stra­sti, sve­den na esen­ci­ju iskre­nog, ro­man­tič­nog ose­ća­nja. Ona na sce­ni po­sta­vlja niz pi­ta­nja svom ima­gi­nar­nom dra­gom, po­vla­či ne­ka­da dav­no iz­go­vo­re­ne re­či, go­vo­ri ne­ke no­ve, se­ća se, pre­i­spi­tu­je, kom­bi­nu­je svo­je re­či sa ma­lim, jed­no­stav­nim po­kre­ti­ma ko­ji, dok ona go­vo­ri, sa­svim spon­ta­no iz­bi­ja­ju iz nje­nog te­la. To su za­i­sta sa­svim ma­li, pri­rod­ni po­kre­ti ko­ji ube­dlji­vo raz­ot­kri­va­ju žen­sku ra­nji­vost i če­žnju, i iz­vr­ću unu­tra­šnji svet autor­ke kao ski­nu­tu blu­zu.

Sa svo­jim part­ne­rom Fi­li­pom Ge­ma­he­rom, Stju­ar­to­va re­du­ku­je ples do kraj­nih gra­ni­ca, a za­hva­lju­ju­ći ve­šti­ni i ima­gi­na­ci­ji ona uspe­va da sve vre­me osta­ne u okvi­ri­ma svog ple­snog je­zi­ka, ne do­zvo­lja­va­ju­ći da ti sa­svim pri­rod­ni i jed­no­stav­ni po­kre­ti skli­znu u bi­lo ko­ju vr­stu ste­re­o­ti­pa. Da­pa­če, zna­lač­kim kom­bi­no­va­njem tih go­to­vo sva­ko­dnev­nih, na iz­gled svi­ma iz­vo­dlji­vih kret­nji, ona kre­i­ra ne sa­mo sklad­ne de­o­ni­ce, već šar­mant­ne, ma­le dram­ske si­tu­a­ci­je. U ve­ći­ni tih si­tu­a­ci­ja lju­bav­ni par mi­ru­je, ne­kad le­že­ći le­đi­ma okre­nut pu­bli­ci dok je nje­na gla­va u nje­go­vom kri­lu, ne­ka­da se­de­ći i gle­da­ju­ći u zid, ne­ka­da u za­gr­lja­ju... Mo­žda naj­ve­ći kva­li­tet pred­sta­ve le­ži upra­vo u at­mos­fe­ri ko­ja se ra­đa iz tog smi­ra­ja, iz pre­ci­zne glu­me i sve­de­nog ge­sta. A at­mos­fe­ra va­ri­ra od kraj­njeg spo­ko­ja, do ne­mi­ra i raz­do­ra, od tre­nu­ta­ka sre­će, do ose­ća­nja uza­lud­no­sti, ne­ra­zu­me­va­nja, gu­bit­ka... U tim tre­nu­ci­ma gle­da­lac bi­va pre­pla­vljen ose­ća­nji­ma vr­hun­ske in­ti­me i me­lan­ho­li­je, oli­če­ne u te­li­ma ko­ja kao da mi­mo­i­la­ze okvi­re jed­nog pro­stor-vre­me­na. I on­da ka­da su za­gle­da­na u pra­zni­nu, fi­zič­ki bli­zu ali su­štin­ski mi­lja­ma da­le­ko, i on­da ka­da su jed­na sklad­na, du­hov­na ce­li­na, i ka­da se či­ni da je pi­ta­nje več­ne lju­ba­vi i od­go­vor na nje­ga, sa­žet u tom jed­nom, uhva­će­nom, za­u­sta­vlje­nom tre­nut­ku.

Na sce­ni se ovom pa­ru pri­dru­žu­je i mu­zi­čar Ni­ko Haf­ken­šejd. Nje­gov me­lan­ho­lič­ni glas, zvu­ci gi­ta­re ko­ju svi­ra i pri­jat­na po­ja­va, sa­vr­še­no se ukla­pa­ju sa ple­snim pa­rom i te­mom ko­ma­da. I vi­zu­el­no pred­sta­va je do­bro „upa­ko­va­na”, sce­na je uokvi­re­na jed­no­stav­nim, tam­nim za­ve­sa­ma, a u po­za­di­ni je ve­li­ki, pro­zir­ni pa­no sa sli­kom tra­ve i dva cve­ta ma­slač­ka ko­ji sim­bo­li­zu­ju krh­kost i či­sto­ću.

Je­di­ni pro­blem pred­sta­ve „Mo­žda za­u­vek” le­ži u ret­kim, ali ipak po­sto­je­ćim tre­nu­ci­ma mo­no­to­ni­je i pra­znog ho­da, ko­ji su la­ko mo­gli bi­ti iz­beg­nu­ti re­duk­ci­jom pri­ka­za­nog ma­te­ri­ja­la. De­lom i zbog to­ga, ali pre­vas­hod­no zbog svog spo­rog rit­ma i ne svi­ma bli­skog, spe­ci­fič­nog sen­zi­bi­li­te­ta, „Mo­žda za­u­vek” je, u naj­bo­ljoj tra­di­ci­ji bi­te­fov­skih pred­sta­va, iza­zva­la sa­svim opreč­ne re­ak­ci­je gle­da­la­ca, od emo­tiv­ne po­tre­se­no­sti i su­za – do kraj­nje rav­no­du­šno­sti ili čak iri­ti­ra­no­sti i ne­go­do­va­nja. Brz ži­vot, za­si­će­nost in­for­ma­ci­ja­ma, po­žu­da za in­stant efek­tom i ma­njak str­plje­nja, ra­đa­ju pu­bli­ku ko­joj tre­ba znat­no vi­še od onog što je Meg Stju­art ima­la da po­nu­di. Ne­ki­ma, na­pro­tiv, ovo je bi­lo ja­ko, vr­lo emo­tiv­no, go­to­vo ka­tar­zič­no po­zo­ri­šno is­ku­stvo.