Barjaktari novog identiteta
Pre dve sedmice na Aerodromu „Nikola Tesla” zadržan je jedan ruski državljanin, novinar – protivnik sadašnje vlasti u Ruskoj Federaciji, ali verovatno i same ruske države koju istorijski poznajemo. Kada je oslobođen i dozvoljeno mu da produži put, otišao je ispred Doma narodne skupštine Srbije i tamo se obratio novinarima.
Možda najznačajnija poruka sa te konferencije bile su tri zastave koje su tom prilikom istaknute oko govornika. Jedna zastava pripada međunarodno priznatoj Republici Ukrajini – svetloplava i žuta dvobojka navodno se pojavila u vreme Proleća naroda 1848. u nemačko-poljskom gradu Lambergu, a usvojena je 1918. za vreme kratkovekih ukrajinskih država i ponovo 1991. godine.
Druga zastava jedna je od varijanti dvobojki sa dve pruge (poput savremene letonske i beloruske iz 1918, koju danas koristi tamošnja opozicija). Dve bele pruge (u suštini belu zastavu) po sredini razdvaja svetloplava pruga iste širine. Radi se o zastavi zamišljenoj od aktiviste koji se na društvenim mrežama javlja pod pseudonimom „Riblji zvuk”. Prema njegovom tumačenju, izbacivanje crvene pruge značilo bi i odricanje od autoritarne sadašnjosti, ali i od totalitarne komunističke i imperijalne carske tradicije. Neobično je da je deo opozicionog, antiratnog pokreta odbio ovakvu promenu, dok je na jednom skupu u Varšavi isticanje bilo kakve ruske zastave označeno kao provokacija. Međutim, ova zastava je prisutna na raznim protestima ruskih opozicionara širom Evrope, a koliko god bila motivisana miroljubivim idealima nju su prihvatile dve paravojne formacije koje ratuju protiv Vojske Ruske Federacije. Reč je o Legiji „Sloboda Rusiji” i Nacionalnoj republikanskoj armiji.
Treća zastava bila je nova i veća od prve dve. Boje francuske zastave okrenute su naopako, tako da je prva uz jarbol crvena umesto plava. A na sredini, u beloj prugi, stajao je grb – crveni štit sa belim krstom i ocilima, okružen granom hrasta sa jedne i masline sa druge strane. Ova zastava pojavila se na „Protestima protiv nasilja”. Reč je o provokaciji grupe političkih radikala, pristalica EU. Ta provokacija je uspela budući da se o ovoj zastavi priča i piše – koliko god negativno i uz osporavanje, ona je privukla pažnju.
Malobrojni i slabo uticajni aktivisti smišljaju nove zastave, naizgled ništa novo. Mislim, međutim, da epohalnu novost predstavlja činjenica da bezrezervne pristalice političkog Zapada danas pokušavaju da vide alternativu državama čiji su građani, a kojima su opozicija. Kad je reč o Rusiji njeni imperijalni protivnici od nemačkih kajzera, habzburških ćesara i kraljeva Engleske pa do NATO-a videli su je samo kao što manju i što slabiju. Nacizam i fašizam nisu videli Rusiju kao politički entitet, jer „Moskovija” je bila samo naziv za rajhskomesarijat, koloniju Rajha. Slično je bilo i sa Srbijom: Austrougarska je okupirala nekih 40 odsto njene preostale predratne teritorije i do kraja rata nije bila u stanju da odluči da li da taj ostatak anektira, da ga pretvori u satelit ili priključi nekom savezniku. Hitlerov odnos prema Rusiji i Srbiji bio je sličan. Konačno, nedovršenost, kontrolisano opadanje i sanitarni kordon susednih nacionalizama politika je koja u slučaju Ruske Federacije nije potpuno uspela, ali je prethodno primenjivana na SR Jugoslaviji, DZ SCG i danas na Srbiji.
Jugoslovenstvo je srpski identitet menjalo posredno. Srbi su u ovaj identitet najviše poverovali (1981, 25 odsto stanovnika Centralne Srbije i 35 odsto stanovnika Beograda, mlađih od 35 godina prihvatili su identitet jugoslovenskog „opredeljenja” – prema ondašnjim zakonima – umesto srpske nacije njihovih predaka). Ćirilica je do tada pala sa 90 odsto objavljenih knjiga godišnje u Srbiji na 28 odsto. Dok među hrvatskim selima nije bilo niti jednog u kom je hrvatsko-srpski jezik bio većinski, oko 40 odsto većinski srpskih sela u Hrvatskoj govorilo je pretežno „srpsko-hrvatski” jezik... U proteklih stotinu godina jugoslovenstvo je bilo stadijum asimilacije Srba širom naših zemalja. Ipak, tek je komunizam doveo do promene naših znamenja. Danas preko 90 odsto građana prihvata važeća, tradicionalna državna znamenja, sedamdeset godina asimilacije dovele su do toga da u eliti zavlada nezainteresovanost i podela oko tog pitanja. Odatle neuspeh referenduma iz 1992. o znamenjima i održavanje grba sa petokrakom do 2004. godine. I dok su se prvi ljudi Miloševićevog režima teško odricali petokrake i nisu se mirili sa krstom i krunom – izmislili su grb Vlastimirovića, navodno nastao 300 godina pre najstarijeg evropskog grba) sa nevidljivim krstom koji razdvaja ocila; a 2004. eksperti su ih obmanuli da je kruna na grbu tradicija „drugova” Nemanjića, a ne „gospode” Karađorđevića.
Sada ipak prvi put u istoriji imamo drugosrbijansku, autošovinističku verziju državnih znamenja. Trobojka je doduše prilagođena uspravnim francuskim uzorima, a originalno, dakle u vreme Sretenjskog ustava 1835, stajale su položene kao kod holandske trobojke. Grb koji sadašnje njene pristalice vide kao republikanski i moderan trebalo je da prikaže Srbiju kao autonomnu tributarku Osmanskog carstva. Veliki Stojan Novaković video je u savremenom grbu (iz 1882, koji važi i danas) ostvarenje jedinstva ideala sa narodnog (grb sa ocilima) i državnog (dvoglavi orao sa krunom) grba, koji su spojeni da ih „niko više ne razdvoji”. Ali zar je to bitno za autošoviniste koji se nisu potrudili da pročitaju Sretenjski ustav, inače bi primetili da on Srbiju definiše i kao naslednu monarhiju, a pravoslavlje kao državnu religiju.
Uprkos tome, čini se da je sada postavljen jedan model koji će možda neko sa Zapada jednom nametnuti Srbiji, tada verovatno do kraja definisanoj, a ne ovako razvaljenoj i fluidnoj. Kada kažu „definisanoj” i „zaokruženoj”, misle verovatno i smanjenoj na okupacioni minimum – Beogradskog pašaluka ili Generalnog guvermana. Možda će ta Srbija biti uređena po „evropskim merama” pa će neki zakoni kao u Bugarskoj ili u slučaju članova Sretenjskog ustava biti prevedeni i primenjeni bez obzira na stvarne potrebe – ali nisam uveren da će i tada njeni kreatori biti zadovoljni kako njome, tako ni njenim narodom.