Šešeljev novi Vučić

20. 09. 2008. 22:00

(Илустрација Д. Стојановић)

Ako je odavno bilo poznato da je Dragan Todorović kandidat za novog Šešeljevog Tomislava Nikolića, nema nikakve sumnje ko je unapređen u Vojinog Aleksandra Vučića. Tridesetčetvorogodišnji Beograđanin Nemanja Šarović, politička zvezda ekstremne desnice u usponu, novo je čedo lidera SRS-a, zadužen da sprovede osmu sednicu radikala i popuni prazninu na mesti broj tri, koju je za sobom ostavio Vučić.

Poznavaoci prilika među radikalima, koji su ostali lojalni šefu u Hagu, tvrde da je „broj tri” zapravo tesan broj za Šarovića, jer je, navodno, Voja svog mladog predsednika beogradskog odbora nezvanično već inaugurisao u „broj dva” SRS-a.

Tako je Šarović postao prvi čovek partije u beogradskom parlamentu, umesto hamletovski odsutnog Vučića. Uvršten je i u tim za odbranu Vojislava Šešelja pred Haškim tribunalom, gde ima mesta samo za najpravovernije, poput Zorana Krasića i Vjerice Radete, a medijska nagađanja koja su Šarovića postavila na mesto generalnog sekretara SRS-a čekaju samo zvaničnu objavu. Šarović je, ne zaboravimo, bio i kandidat za mesto glavnog menadžera Beograda, u slučaju da je prevagu odnela koalicija sa SRS-om i da je Aleksandar Vučić izabran za gradonačelnika.

Diplomirac Pravnog fakulteta u Beogradu, koji je pre ulaska u politiku radio godinu i po dana kao pripravnik u jednoj advokatskoj kancelariji i dve i po godine u Prvom opštinskom sudu, do sada nije bio naročito eksponiran u javnosti. Čekajući na klupi za rezerve da uskoči umesto Ace Vučića, kalio se u nekoliko televizijskih duela, ali je pre radikalske diferencijacije, na svim nivoima, ipak ostavio zapaženi trag na rashodnoj strani računovodstvenog bilansa Skupštine Srbije. Iako su mu politički protivnici i poreski obveznici zamerali da je kao poslanik SRS-a za troškove prevoza po osnovu službenih puteva naplatio 1,6 miliona dinara, Šarović je preko putnih naloga dokazao da kleveće i laže svako onaj ko tvrdi da Srbija nije velika.

Beograđanin Šarović je, prema zvaničnom podatku na sajtu Narodne skupštine, najčešće putovao u Vranje, a, opet prema spekulacijama, na jug Srbije nije putovao motivisan isključivo partijskim, već i romantičnim izazovima.

O Šaroviću se pisalo i tokom predizborne kampanje kada je u januaru pretučen od strane nepoznatih mladića, dok je ispred „Mekdonaldsa” sedeo u automobilu s vidnim obeležjima SRS-a. Svedočio je da ga je udarila demokratska pesnica, kao patriotu koji doručkuje „big mek”, i to može biti jedan od razloga zbog koga je ostao veran tvrdom radikalskom jezgru.

Govorio je i da je odlazio u crkvu na obuku, koja podrazumeva upoznavanje s pravoslavljem, te da je imao časove i bio spreman za čin krštenja.

Demantovao je da je on tvorac Šešeljevog pisma koje je pročitano na sednici Centralne otadžbinske uprave, prema kojem „strane obaveštajne službe i pojedini domaći tajkuni pokušavaju da razbiju stranku”. Novinari su verovatno pobrkali stvari: verovatnije je da je Šešelj diktirao, dok je Nemanja zapisivao.