Čekajući povećanje minimalca
(Pixabay)
Kad je predsednik govorio o povećanju minimalca, više od pola miliona zaposlenih obradovalo se, sve dok nisu shvatili da se povećanje odnosi na sledeću godinu. I svi se pitaju, kako preživeti još skoro pola godine do tog „znatnog” povećanja, u uslovima inflacije koja je de fakto veća od one zvanične, kad su cene na pijacama paprene, a hrana skoro najskuplja u Evropi. Da li oni koji odlučuju o tome imaju predstavu o realnom životu?
U ovom trenutku, od nove godine, minimalna cena za sat rada je 230 dinara. Šta može da se kupi za te pare? Dva hleba od po 500 grama.
A šta je s onima koji imaju manje od tog minimalnog iznosa? Koliko ima penzionera s nižim primanjima? I kako oni žive? Gladuju. Zašto je to sramota reći i čija je to sramota? Onih koji imaju enormna primanja. Koji ne mare za hiljade gladnih ili onih koji će to već sutra biti.
Zašto se ne poštuje vrednost potrošačke korpe i ne propiše da niko ne sme imati niža primanja od tog iznosa?
Zakonom o radu iz 2014. godine uvedena je kategorija toplog obroka. „Poslodavac je u obavezi da zaposlenom isplaćuju naknadu za topli obrok.” Ali, ne piše koliki je taj iznos. Tako mnogi poslodavci, među njima i moj, zaposlenima isplaćuju samo jedan dinar – i ne krše zakon. Ovome država treba da stane na put. U protivnom, biće pogubno za ovaj narod.
Siniša Stojčić