Nasmejani pink feministički eskapizam

Dubravka Lakić

13. 08. 2023. 10:49

Из филмског хита „Барби“ ( фото: дистрибутерска кућа „Blitz Film“/ Warner Bros. Pictures)

Fascinira površnost u onome što su pisci scenarija Greta Gerving i Noa Baumbah, u filmu „Barbi“ u režiji Gervingove, provukli između redova o feminizmu i muškoj ugroženosti od, rekla bih, njima „prinudno nametnute“ političke korektnosti. Međutim, iza te dominantne slatkaste površnosti kriju se i neke pametne stvari. Da nije fantazije i mašte u šta se povremeno beži, stvarni svet teško da bi se mogao preživeti.

Pred očima bioskopskih gledalaca je taj maštovito scenografski i maestralno postprodukcijski oživljeni pink svet Barbilenda koji je poslužio Holivudu za zgodan univerzum i unosan sadržaj za filmsku priču o prelepoj i dugo obožavanoj lutkici Barbi. Naravno, time se na neki način pokazuje da su filmska umetnost i kreativnost izgubile bitku protiv velikih brendova poput „Matela“ ( Barbikinog tvorca i proizvođača). Plastične lutke će se, posle nekog vremena tihog „izgnanstva“ iz mnogih domova nakon glasnih debata na račun njene štetnosti po zdrav i ispravan razvoj devojčica, ponovo masovnije proizvoditi, prodavati i kupovati, kapitalističko konzumerstvo svega pratećeg što ide i uz lutku i uz film već cveta, producent „Vorner bros“ zadovoljno trlja ruke, mediji imaju o čemu da „naglabaju“ a sociolozi i filozofi da debatuju, a i nominacije za Oskara se smeškaju za scenografiju i glumce. Možda i za scenario, ukoliko glasači za Oskara u svojim glavama nadograde ono što su u podtekstu zagrebali Gervingova i Baumbah, plasirajući povremeno intrigantne poruke i narativ postfeminizma. Što se same režije tiče ona je u potpunosti stavljena u službu priče i likova i u koncept tvorevine koja treba da predstavi neku vrstu savršenog feminističkog eskapizma, uz upotrebu vizuelno estetskog preterivanja i onoga što se može zvati „adekvatni kičeraj“...

Lično, kontakt sa lutkom o kojoj sada govori film Gervingove nisam imala. Generacija sam iz njene daleke praistorije, otprilike one koja se vidi u zgodnoj uvodnoj sceni-citatu iz Kjubrikove „Odiseje“ (samo što se umesto monolita ovde pojavljuje Barbi), a u vreme kada je ona harala u mom domu su noću spavali a danju ratovali „Betmeni“, „Supermeni“, „Spajdermeni“ i ostali „menovi“ jer sam podizala muško dete, koje je tek kada je obrkatilo shvatilo da bi povremeno mogao da bude i dasa kao Ken.

Je li lutkica Barbi osmišljena da bude savršen uzor feministkinjama koje ne vide sebe samo kao majke i domaćice u tom ogromnom svetu patrijarhata? Ili je ona smišljena od strane muškog kreatora da bude podmetnuto kukvičje jaje u osvešćeni ženski svet i samo zamaže oči svima onima željnim ravnopravnosti rodnih uloga? Jer, Barbika može da bude baš sve: i savršena lepotica i doktor i predsednik i dobitnica Nobelove nagrade. Može da bude svih boja kože, a evolucija joj je dopustila da se pojavi i u nešto debljem izdanju, čak i sa invaliditetom, pa i sa trudničkim stomakom. Jedino što je u tom snolikom Barbilendu ostalo zauvek nedopustivo su ravna stopala i celulit.

Čak je i uloga uvek nebitnog Kena u sušini ostala nepromenjena. Ken je u industriji igračaka bio i ostao sporedan i nedovoljno poštovan. Barbika ima sve i njoj je svaki dan dobar, a sirotom Kenu je dobro samo kad ga ona pogleda ( i kada mu se javi nada da bi mogao da završi u njenom krevetu...). Ken je shvatio da nije tako i u realnom svetu, daleko izvan Barbilenda, tu je muškarac i dalje „bog i batina“, može da bude i Klinton, a sve je to svojim povremeno budalastim ali i često i zabavnim humorom kao i rafalnom paljbom filmskih i stvarno životnih klišea pokušao da pokaže i „dokaže“ film „Barbi“. I je li zaista u tome uspeo s obzirom da je već oborio mnoge slavne rekorde zarada na bioskopskim blagajnama širom sveta i to usred leta kada masovnijoj poseti bioskopima realno vreme i nije? Ili, šta je to toliko magično privlačno gledaocima starosti osnovaca i mlađih tinejdžera (i roditeljima u njihovoj pratnji), iako ovo i nije film za decu, te tako masovno sa radošću gledaju dogodovštine u pink svetu Barbilenda u filmu u kojem su svi nadolazeći problemi (zapleti i podzapleti) plasirani kroz holivudsko ušećerenu komičnost?

Možda je odgovor i u tome što je generacijski omiljena „Matelova“ lutka konačno oživela i progovorila, čak počela da razmišlja i o smrtnosti. Drugim rečima – dobila je i mozak i ljudsko telo i sve to prvenstveno zahvaljujući ljupkoj glumačkoj izvedbi glumice Margo Robi (ne mogu da zamislim bolji izbor za ovu ulogu od nje). Možda i zato što teg komike u narativnoj srži često prevagne na stranu „tupavog“ Kena, odnosno glumca Rajana Goslinga koji ga tumači izvanredno nadahnutim komičarskim sredstvima zbog čega ne bi iznenadilo da osvoji Oskara. Stiče se utisak da su i Margo i Rajan u svojim bajkolikim ulogama, u kojima ima elemenata i mjuzikla i plesa, mnogo uživali i to njihovo uživanje preliva se i na gledalište.

Uživala sam i sama, kao jedina odrstala osoba u dvorani „Rode sinepleksa“, među doteranim devojčicama i dečacima osnovnoškolskog uzrasta. Grešna mi duša, jesam li ja to olako prešla preko prvobitnog utiska vređanja intelgencije ružičastom površnošću, nametanjem konzumerskih (mora se imati ovo) navika i nametanjem kulture koje kao da nema izvan kapitalizma? Ako i jesam, neka sam. Barem mi se mozak tih nekih dva sata odmorio.