Počinju muke s ambrozijom
(Pixabay )
Najpoznatija i najopasnija alergena biljka na svetu je Ambrosia artemisiifolia L. (limundžik, opaš, fazanuša, parložna trava, partizanka), a kako je koncentracija njenog polena najveća u avgustu i septembru, osobama koje pate od alergija u ovom periodu godine je veoma teško. Cveta od jula do oktobra, odnosno do prvih jesenjih mrazeva.
Preosetljivost na prisustvo polena, cvetnog praha u vazduhu, poznata je od davnina. Persijski vojskovođa Hinij je pre oko 2.500 godina prilikom iskrcavanja na grčku obalu dobio napad kašlja i kijanja, najverovatnije zbog masovnog cvetanja neke mediteranske biljke. Galen je prvi opisao pojavu alergije na polene oko 120. godine naše ere sledećim rečima: „Postoje ljudi, koji u prisustvu nekog cveća dobijaju napad kašlja i kijanja”.
Stigla s američkim žitom
Ambrozija je samonikla biljka stepsko-prerijskih područja Severne Amerike, ali je naturalizovana širom sveta. Iz Amerike je uvozom žitarica i deteline preneta 1863. godine u Evropu. Pretpostavlja se da su širenju biljke u srednjoj i istočnoj Evropi presudno doprineli uspostavljanje i intenziviranje poljoprivredne trgovine između SAD i evropskih država, rasplamsavanje Prvog i Drugog svetskog rata. Počev od ranih osamdesetih godina prošlog veka, populacija ambrozije u centralnoj Evropi rapidno se širi, naročito u poljoprivrednim regionima. Ovaj fenomen delimično se može objasniti prelaskom s tradicionalnih ratarskih kultura (kukuruz, pšenica) na nove (suncokret, šećerna repa), jer se seme ambrozije veoma često može pronaći kao kontaminat u semenu suncokreta, s obzirom na pripadnost istoj biljnoj familiji.
U poslednjih tridesetak godina u zemljama centralne i jugoistočne Evrope postaje dominantni korov, a zbog velike količine polenovog praha veoma ugrožava ljudsko zdravlje.
U zapadnoj Evropi ni danas nije masovna i nije se odomaćila, već luta u raznim tipovima ekosistema, jer zbog klimatskih prilika (pre svega, povećane vlažnosti), njeni plodovi ne sazrevaju u potpunosti.
U Srbiji je ambrozija prvi put primećena pre 70 godina, tj. 1953. godine, u Sremskim Karlovcima, Petrovaradinu i Novom Sadu. Smatra se da je na ove lokalitete dospela iz Rumunije, brodovima koji su saobraćali Dunavom. U Rumuniji, u Karpatskoj kotlini ovu vrstu prvi put zapaža mađarski botaničar Šandor Javorka 1908. godine, u okolini Oršave (rumunski deo Podunavlja). Kasnije su Sremski Karlovci, Petrovaradin i Novi Sad postali žarište njenog širenja na teritoriji Vojvodine. Interesantno je da se u Banatu ova biljka pojavila relativno kasno, tek oko 1980. godine. Ova biljka raste pretežno u nizijskim predelima, naročito u Vojvodini (na čitavoj teritoriji), Beogradu i gravitirajućim područjima, šireći se na jug dolinama reka.
Poslednja ekspanzija ambrozije blisko je povezana s procesom tranzicije, kada su brojni poljoprivredni kombinati i kooperative socijalističkog tipa zatvoreni, a ogromni kompleksi zemlje razdeljeni vlasnicima, koji je nisu obrađivali, često i godinama. Na taj način su zapuštene velike površine nekada dobro obrađivanog zemljišta, koje je ambrozija lako i brzo kolonizovala. Osim toga, izgradnja novih puteva, auto-puteva, trgovačkih centara doprinela je formiranju velikih površina degradiranog zemljišta.
Ova jednogodišnja biljna vrsta naraste do visine od 20 do 200 santimetara. Jedna biljka može proizvesti i preko 160.000 semenki. Seme u zemljištu može održati klijavost čak i do 40 godina. Raste i u vrlo nepovoljnim uslovima, zato lako postaje dominantni korov.
Kod najosetljivijih osoba već od 8 do 20 polenovih zrna u metru kubnom vazduha može da izazove jake alergijske reakcije. Samo jedna biljka ambrozije produkuje 1–8 milijardi polenovih zrna. Trenutno na teritoriji Beograda raste 5–10 biljaka po svakom stanovniku.
U ekološkom smislu, ambrozija je pionirska vrsta, prilagođena osvajanju praznih ekoloških niša i degradiranih zemljišta s kojih je uklonjena uobičajena vegetacija. Smatra se izuzetno agresivnom i opasnim korovom, koji je našao praznu ekološku nišu i gostoljubivo okruženje, jer nema ni životinja koje se hrane izdancima ove biljke. Širenju ambrozije, takođe, izuzetno pogoduje zagađenje vazduha.
Uporno suzbijanje
Kad je u pitanju suzbijanje ambrozije, čarobnog štapića nema. Najbolje bi bilo kada bismo mogli da počupamo sve biljke s korenom. Ali to je praktično nemoguće, zato što ambrozija gradi jako velike i brojne populacije. Biljke ne smemo da čupamo golim rukama, već isključivo rukavicama, jer se smatra da deluju i kontaktno. Drugi način uništavanja je košenje, ali je problem što se nakon dve nedelje posle košenja biljke regenerišu. Prvo košenje trebalo bi izvesti do 20. jula, drugo do 20. avgusta, a treće do 20. septembra.
Postoje i herbicidi kojima se može uništiti, ali hemijsko suzbijanje treba sprovesti pod kontrolom diplomiranih inženjera poljoprivrede za zaštitu bilja.