Evrovizijski hibrid

23. 09. 2008. 22:00

Nije „Dečja pesma Evrovizije” smišljena u Srbiji. Odavde se samo „hvata priključak” sa, kako se to obično kaže, razvijenim svetom, pa je generaciji koja žuri da odraste pružena prilika za to i jednim međunarodnim televizijskim spektaklom.

Prošlo je vreme kada su devojčice svoju želju da budu „kao velike” iživljavale igrajući se maminim ružem za usne i cipelama na visoke potpetice. Prošlo je, izgleda, i vreme kada je lolita, junakinja romana Vladimira Nabokova, delovala skandalozno ili sablažnjivo. Današnje, po slovu zakona „mlađe maloletnice” – kad učestvuju na konkursima lepote, izlaze na modne piste ili se pojavljuju na naslovnicama magazina za muškarce – više nikog ne iznenađuju. Otud se ne treba mnogo čuditini podacima o značajnom procentu osmoškolaca sa već stečenim seksualnim iskustvima ili o širenju tinejdžerske prostitucije, s finijim imenom „sponzoruša” za akterke ove pojave.

Jeste, Šekspirova Julija imala je petnaest godina. Jeste, prababe sadašnjih tinejdžera udavale su se u sedamnaestoj. Ali, životne matrice i obrasci ponašanja koje masovni mediji sada nude i nameću mladima ne deluju baš zdravo.

Što se izbora za predstavnika Srbije na evropskom pevačkom takmičenju dece od 12 do 15 godina tiče, bila je to jedna po mnogo čemu hibridna priredba. Da je delimično praćena zatvorenih očiju, po vrsti pesama, po melodijama, tekstovima, aranžmanima, interpretaciji – sasvim bi stvarala utisak muzičke revije za odrasle. Da je, opet, povremeno gledana bez zvuka, po izgledu našminkanih lica i blajhovanih plavuša, po dekolteima pojedinih izvođačica (učestvovao je samo jedan dečak), po koreografiji koja je pratila pevanje – delovala bi kao šou program odraslih. Grafički umeci između najava numera bili su, istina, animacija dečjih crteža, ali su scenografija, lajtšou i oprema studija bili nalik „velikoj Evroviziji”.

Tu dvojnost osetili su, čini se, i organizatori i autori scenarija, pa su uveli i dva voditeljska para, pri čemu su oba delovala pomalo izveštačeno, jer su deca htela da budu „ozbiljna” kao odrasli, a odrasli „neozbiljni” kao deca. I to što su mališani iz „Kolibrija” ovog puta, u pauzi za glasanje, pevali stare šlagere potvrđuje da se ovo takmičenje nalazi negde između. Verovatno će se ubuduće „Dečja pesma Evrovizije” sve više i profilisati kao podsticaj onima koji više nisu ili neće da budu deca, odnosno kao priprema za prelazak na profesionalni teren „Evrosonga”.

Dakle, oni mali koji vole da pevaju što i veliki, ušli su u sistem. Uz mnogo kuđenu emisiju TV Pink, otvorio im se novi prostor na RTS-u. A za pravu decu će se valjda negde napraviti nešto poput italijanskog „Zlatnog cekina”. Bilo bi to za TV publiku uživanje u nepatvorenoj dečjoj ljupkosti i naivnosti. Bio bi to, možda, i način da se dođe do novih dečjih pesama, zapravo pesama za decu. Još uvek se najlepše raste samo uz stare hitove, uz glasove Predraga Lakovića, Branka Kockice, Miće Tatića....