Don Đovani – jedan od nas

22. 09. 2008. 22:00

Сцена из опере

Dobili smo još jedno, najnovije shvatanje lika Don Đovanija koji je nadahnjivao umetnike od srednjeg veka do naših dana, prevazilazeći geografske, jezičke barijere, menjajući društvena i politička uređenja. U tumačenju mlade generacije autora, pre svih rediteljke Bojane Cvejić, Don Đovani je izašao sa scene, postao deo nas, publika se umešala u opersko zbivanje tražeći protagoniste po različitim delovima ogromne hale Beogradskog sajma. Don Đovani je „recikliran”, postao je oportuni pragmatičar, daleko od zavodnika i buntovnika prethodnih vremena. Na kraju dela, ne postoji više razlog da trune u paklu, on se jednostavno ugasi i nestaje, spreman da opet vaskrsne.

Igrarija rediteljke Bojane Cvejić oslobodila je publiku klasičnog gledanja i slušanja opere, s jedne strane, a, s druge, zaposlila je pevače do maksimuma nalažući im da pevaju puzeći, da izvode akrobatske vežbe, skakuću, gimnasticiraju, da postanu „fizička lica” koliko i glumačka i pevačka. Nisu više dovoljni samo gluma, mimika u trenerci, šortsu i majici... Ostvareni su novi likovi i karakteri.

Publika je u predstavi direktno učestvovala odgovarajući solistima – melodijskim replikama.

Pitanje ostaje, za mnoge i najvažnije: Koliko se izgubilo od opere, pevanja i muzike? Izgubljeno je mnogo, pre svega zbog odlično pripremljenog muzičkog dela u kome su učestvovali orkestar Beogradske filharmonije, sa dirigentom Premilom Petrovićem, i grupa inostranog i domaćeg pevačkog korpusa velikih potencijala. Zbog visokog nivoa muzičkog izvođenja šteta je bila što je eho u hali 3 Beogradskog sajma bio preveliki i što su se solisti neminovno razilazili sa orkestrom, nikad ne bivajući zajedno. Treba im dozvoliti da jednom izvedu koncertno ovu operu kako bi njihovi izuzetni kvaliteti i potpuna spremnost došli do punog muzičkog izraza.

Ajvan Ladlou u naslovnoj ulozi bio je Don Đovani izuzetne zvučnosti, pokretljivosti udahnjujući novi karakter liku, a Markus Matias (Leporelo) ne više komična antiteza glavnom liku već ravnopravni partner. U velikom stilu pevala je Katarina Jovanović (Dona Ana) ne štedeći svoje glumačke i gimnastičke potencijale, kao i Mark Fauler, izvanredni tenor (Don Otavio) i u duetima i u solističkom nastupu. Među ženskim protagonistima Ajle Asonj je briljirala u liku Done Elvire, dok se mlada Amanda Stojović veoma dobro snašla u ulozi Cerline. Nebojša Babić u dvema ulogama (Mazeto, Komendatore) bas-bariton koji krupnim koracima stupa na pevačku scenu i cela internacionalna ekipa (trening tela Fred Gis, dizajn svetla Silvi Garo, kostimograf Maja Mirković, scenograf Zorana Popov i dr.) dopunjena video prezentacijom na plafonu hale, dopisanim tekstom učinila je sasvim drugačijom, za mnoge šokantnom, scensku prezentaciju dela. Ono je skraćeno u jednom, nevelikom delu, a preostala partitura je uglavnom izvedena bez skokova.

Ostaju predlog i molba muzičkog dela publike: koncertno izvođenje sa istom ekipom!