Plan za denacifikaciju Srba
U nedavno objavljenom izveštaju Helsinškog odbora za ljudska prava za prošlu godinu, pod nazivom „Samoizolacija: realnost i cilj”, čak su objavljena imena šezdesetak „nacionalističkih” univerzitetskih profesora, pisaca i novinara, koji zbog svog desničarskog delovanja, stvaranja antizapadnog i antievropskog duha „moraju biti pozvani na odgovornost”, a njihove knjige cenzurisane.
U izveštaju organizacije, čija je predsednica Sonja Biserko, zaključuje se da je „srpski nacionalizam devastirao društveno tkivo nacije i gotovo uništio potencijal zemlje za demokratsku tranziciju”.
„Reakcije srpskog rukovodstva na proglašenje nezavisnosti Kosova pokazale su da su posledice dugogodišnjeg radikalnog nacionalizma na unutarnje društveno i moralno biće srpske nacije duboke i pogubne, te da kontinuirano ugrožavaju regionalnu sigurnost i njenu demokratsku konsolidaciju”, navodi se na samom početku izveštaja.
(/slika2)U analizi političke, društvene i medijske atmosfere koja je vladala u Srbiji tokom prošle godine takođe se smatra da istrajavanje na „velikosrpskim, ratnim ciljevima generiše dalji radikalizam”, a konstatuje se da je dodatni faktor frustracije to što „Srbija nije razrešila pitanje sopstvenog identiteta, a time i svog mesta na Balkanu”.
Označivši prošlu godinu kao izgubljeno vreme, anonimni autori koriste sve već poznate stereotipe o Srbima i Srbiji, a ceo izveštaj (da nije navedena godina na koju se odnosi) u potpunosti liči na uobičajene izveštaje nekih nevladinih organizacija iz doba vladavine Slobodana Miloševića.
U Helsinškom odboru za ljudska prava juče je „Politici” rečeno da njihova predsednica nije dostupna za razgovor, pa smo ostali uskraćeni za odgovore na pitanja: ko je sastavljao izveštaj (koji je pisan hrvatskim jezikom), šta su želeli da postignu objavljivanjem imena „nepodobnih intelektualaca”, kakvu odgovornost predlažu za njih i misle li da je cenzura prihvatljiv oblik kontrole u demokratskim društvima, kakvim žele da vide Srbiju.
Dragan Popović, programski direktor nevladine organizacije „Inicijativa mladih za ljudska prava”, kaže za „Politiku” da je stav ove organizacije da bi ovaj i slični izveštaji trebalo da posluže za otvaranje rasprave o navedenim problemima.
„Ipak u njemu, nesporno, ima delova, poput cenzure i promene vrednosnog sistema, za koje su nesrećno izabrane reči. Cenzura ne bi smela da stoji tu, ali se opet jasno navodi da to nije poziv da se knjige zabrane, već da se kritički preispitaju”, kaže Popović.
Posebno poglavlje izveštaja posvećeno je „nacionalističkoj” akademskoj eliti koja potpiruje nacionalističke i radikalske ideje među mladima u Srbiji svojim višegodišnjim istupanjem u javnosti i raznim angažmanima, bilo kao pojedinci, a neretko kao grupa. Kao primer, navodi se da je čak dva puta 51 profesor potpisao peticiju protiv Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom, pri čemu je ukupan broj nastavnika i saradnika oko 115.
Ali, kao mnogo opasniji i ozbiljniji problem, autori izveštaja su naveli njihove udžbenike, kao i ostalu literaturu na koju upućuju studente.
Navođenje imena šezdesetak intelektualaca, koji su označeni kao krivci zbog kojih se u Srbiji osporavaju univerzalna ljudska prava time što se argumentuje posebnost srpske kulturne tradicije, srpskog identiteta i religije, stavljeno je u nostalgični kontekst čistke „srpskih nacionalista” profesora Pravnog fakulteta iz 1972. godine.
Programski direktor „Inicijative mladih za ljudska prava”, povodom spiska nepodobnih intelektualaca, kaže da to nisu spiskovi koji bi pozivali na linč i ograničavali bilo čija prava. Zato Popović misli da je reakcija javnosti koja je usledila posle objavljivanja spiskova – preterana. Ipak, on kaže da Helsinški odbor „koristi godinama specifičnu metodologiju, drugačiju od one koju primenjuju ostale nevladine organizacije, pa i naša”. Naglašavajući da se može raspravljati o kontekstu u kojem je ceo problem predstavljen, Popović kaže da bi za raspravu bilo dobro da centralna tema bude javno delovanje pojedinih profesora, o čemu oni predaju, šta ima u tim knjigama, čemu doprinose javni nastupi tih profesora. „Osnovni utisak javnosti, a verujem da je ovaj izveštaj to hteo da potencira, što najčešće Pravni fakultet kao pravna institucija staje u odbranu optuženih, a vrlo malo zastupa interese žrtava”, navodi Popović.
Bez navođenja argumenata „analiza” Helsinškog odbora za ljudska prava pokušala je da dokaže da svi pobrojani intelektualci (iako su mnogi od njih penzionisani, neki u stručnom sukobu sa navedenim postavkama, a neki čak i mrtvi) pogubno utiču na društveno-političke prilike u Srbiji i da „inducirane i objektivne frustracije i ustrajavanje na velikosrpskim, ratnim ciljevima generiše dalji radikalizam”.
Izveštaj ove nevladine organizacije izazvao je oštre polemike zbog pristupa i sadržaja, pa i namere s kojima je napisan.
U reakciji na izveštaj beogradskog Helsinškog odbora, jedan od spomenutih profesora Slobodan Antonić u listu „Pečat” navodi da se radi o svojevrsnoj „Bijeloj knjizi srpskoga nacionalizma”.
Antonić navodi da je „ovo zahtevano obezglavljenje srpske nacionalne elite” napisano veoma neobičnim jezikom (Europa, promicanje, razina, uboistvo i sl.) i da knjiga sadrži i „dva antisrpska novuma, koje do sada nismo imali prilike da susretnemo u ’drugosrbijanskoj’ propagandi”.
„Prvi je direktan zahtev da se promeni srpski nacionalni identitet tako što će se izvršiti čistka Univerziteta, medija i kulture od ’nepodobne’ inteligencije. Zahtev za cenzuru univerzitetskih predavanja i univerzitetskih udžbenika zlokobna je najava pravog totalitarizma. Takvu vrstu nasrtaja na elementarne akademske slobode može izvesti samo okupaciona sila ili marionetski režim. Izgleda da neko u ’drugoj Srbiji’ misli da je bar jedan od ovih uslova na najboljem putu da bude ispunjen”, piše Antonić.
U zaključku ovog izveštaja anonimnih autora navodi se da proces stvaranja demokratskog okvira, takoreći, nije ni počeo i da je Srbija sui generis slučaj na Balkanu koji pravi probleme regionalnoj stabilnosti. Zato bi ona, preporučuje se, morala ozbiljno da se pozabavi „ne samo obuzdavanjem destruktivne ekspanzije vladajuće srpske elite, nego i podsticanjem ozdravljenja društva i promenom vrednosnog sistema jedne arhaične tvorevine, koja ne može da se konstituiše kao moderna država”.
Ozdravljenju društva i promeni vrednosnog sistema može mnogo da doprinese podrška spolja, prvenstveno iz EU, kojoj Helsinški odbor preporučuje da pruži veliku, osmišljenu i kontinuiranu podršku svim liberalnim snagama, partijama, civilnom društvu, nezavisnim medijima, maloj privredi, sindikatima, studentskim i omladinskim organizacijama.
Među osnovnim preporukama EU je da pomogne stvaranje „Koalicije za Evropu” koja bi uključila predstavnike svih segmenata društva (što je posebno važno uoči parlamentarnih izbora u maju 2008. godine; da uključi i integriše civilni sektor u politički dijalog Srbije i EU...; pomogne alternativni obrazovni sistem koji promoviše evropske vrednosti; da umesto suspendovanja viznog režima promoviše široki program razmene studenata u regionu i u EU zemljama, kao i da promoviše uključivanje mladih ljudi iz Srbije u evropski obrazovni sistem.
-----------------------------------------------------------
Popović: Nismo na pravom putu
(/slika3)Dragan Popović iz Inicijative mladih za ljudska prava smatra da ovakvi izveštaji treba da posluže otvaranju javne rasprave. „Ja se samo plašim da ta javna rasprava može da se zatvori sa obe strane zato što će se svi uhvatiti za nesrećno izabrane reči ili za neka imena koja su na neki način zanimljiva”.
Na pitanje da li je ovakav podsticaj Helsinškog odbora adekvatan, Popović kaže da, na žalost, nije. „Već dugo pratim tu problematiku i kada god se pojavi izveštaj, ljudi se uhvate za stvari koje nisu najbitnije u njemu. Voleo bih da i ovaj izveštaj, bez obzira na sve njegove mane, bude iskorišćen u smislu otvaranja takve diskusije, ali se bojim da nismo na pravom putu”, kaže Popović.
-----------------------------------------------------------
Preporuke Vladi Srbije
U izveštaju beogradskog Helsinškog odbora za ljudska prava navode se i preporuke budućoj vladi Srbije. Prva je da poruke da Srbija može biti partner EU samo ako je cela, dovode u pitanje njenu privrženost procesima evropskih integracija. Optužbe na račun SAD i NATO da podstiču fragmentaciju Srbije i stvaranje „lažne države”, protivljenje dolasku misije EU na Kosovo, povlačenje ambasadora iz zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova, pohvale na račun policije nakon skandaloznog mitinga u Beogradu i izostanak oštre osude nasilja i pljački, vode oštroj polarizaciji u društvu i izazivaju zabrinutost ne samo manjina, nego i liberalnog građanstva.
Imajući sve ovo u vidu, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji preporučuje:
• Da nova vlada diplomatske odnose sa svetom odmah vrati na nivo pre proglašenja nezavisnosti Kosova;
• Da u što kraćem roku stabilizuje unutrašnji politički ambijent kako bi se obnovilo poljuljano poverenje stranih investitora i banaka;
• Da se što hitnije nastave pregovori sa EU za pristupanje Sporazumu za stabilizaciju i približivanje (SSP) kako bi se otvorila perspektiva pristupa fondovima EU neophodnim za ekonomski i društveni oporavak zemlje;
• Da se što pre završi proces privatizacije javnih preduzeća;
• Da vlada vodi stimulativnu politiku u odnosu prema malim i srednjim preduzećima;
• Da konstruktivno priđe saradnji sa Haškim tribunalom i u tom smislu preda sve tražene optuženike koji se kriju u Srbiji;
Biljana Mitrinović
-----------------------------------------------------------
Ljiljana Smajlović optužena za cinizam
U medijskim komentarima upućenim na evropske adrese ima i puno cinizma sa porukom da Evropljani ne razumeju snagu srpskih emocijaka da je reč o Kosovu. Veoma uticajna glavna i odgovorna urednica Politike navodi: „Zapadne agencije tumače briselski predlog kao nadoknadu Srbiji za skori gubitak Kosova.... ponudu će i najveći evroentuzijasti teško videti kao velikodušnu. Imam predlog za razmišljanje. Ako Oli Ren želi da nam olakša gubitak Kosova, možda bi sa svojim evropskim kolegama mogao da razmisli o sledećoj nadoknadi: katedrala Svetog Pavla u Londonu, Bogorodičina crkva u Parizu, crkva Svetog Petra u Rimu. I, za dobru meru, Eskorijal u Španiji”.
Bez obzira na činjenicu da su „svi znali” da će Kosovo postati nezavisno, mediji obnavljaju stereotipe o Albancima ali i drugima (svima onima koji su priznali Kosovo). Helsinški odbor za ljudska prava stoga primećuje da to pokazuje da tokom osam godina, koliko je prošlo od smene Miloševića, medijski prostor suštinski nije promenio vrednosnu matricu na kojoj počiva velikodržavna politika. Tvrdnju ilustruju ponovo zahvaljujući Ljiljani Smajlović kojoj ne opraštaju sklonost ka cinizmu:
- Glavni i odgovorni urednik najuticajnijeg dnevnog lista u Srbiji, Politike, povodom nezavisnosti Kosova u komentaru kaže sledeće: „Srbi su mali narod koji ima nezgodnu naviku da se suprotstavlja jačima od sebe. Porazi koje smo proteklih decenija doživeli ostavili su traume na nacionalnoj psihi.
Zadatak je vlasti da na nezavisnost Kosova reaguje kao što bi svaka suverena država reagovala na gaženje suvereniteta i otimanje teritorije, alii da pri tom vodi računa da se pola stanovništva plaši koliko Tomislava Nikolića, toliko i revanšizma naših zapadnih prijatelja”.
(Iz izveštaja Helsinškog odbora)
-----------------------------------------------------------
Dopisnica kao denuncijant
„Od početka 2008. godine, kada je preuzela šestomesečno predsedavanje EU, u medijskoj kampanji koja je povremeno nalikovala pozivima na linč, kao glavna meta isturena je Slovenija i njeni najviši državni funkcioneri (u masovnim neredima koji su krajem februara, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova izbili u Beogradu, osim američke, fizičkim nasrtajima bila je najizloženija slovenačka ambasada).
Stalna dopisnica Politike iz Ljubljane, Svetlana Vasović-Mekina denuncirala je slovenačku spoljnu politiku i diplomatiju kao bespogovorne poslušnike Vašingtona, koje i u Evropskoj uniji predvode bitku za nezavisnost Kosova. U Politici je 24. januara objavljen transkript poverljivog razgovora političkog direktora MSP Slovenije Mitje Drobniča sa Danijelom Fridom i drugim funkcionerima Stejt departmenta, vođen u Vašingtonu krajem decembra 2007. godine. Razgovor koji se odnosio na koordinirani pristup Evropske unije i SAD proglašenju nezavisnosti Kosova, objavljen u Politici pod naslovom „Vašington diktira, Evropa statira”, dan pre nego što je objavljen u beogradskom listu bio je postavljen i na sajt Vlade Republike Srbije.
Danima nakon toga Politika je, sa potpisom istog autora, objavljivala serijal o spoljnoj politici Slovenije od 1996. godine (?!), zasnovan, takođe, na poverljivim dokumentima iz arhiva slovenačkog Ministarstva spoljnih poslova.
(Iz izveštaja Helsinškog odbora)
-----------------------------------------------------------
Šovinizam u medijima
Kao promotori poželjnih značenja formalnih i neformalnih centara moći, prorežimski listovi Politika, NIN, razni tabloidi (Pravda, Kurir, Glas, Standard, Pres) prezentuju govor mržnje prema svim etiketiranim „izdajnicima srpskog nacionalnog pitanja”. Na udaru su etničke manjine, proevropski i proliberalno orijentisani mediji (B92), političke stranke okupljenje oko Liberalno-demokratske partije, lideri tih stranaka (Čedomir Jovanović, Nenad Čanak, Nataša Mićić) i pojedine nevladine organizacije.
Iako svi pomenuti štampani mediji kontinuirano reprodukuju šovinizirani nacionalizam, među njima je moguće napraviti razlike s obzirom na vrstu retorike. Tako se npr. Politika karakteriše kao „ozbiljan” list koji se poziva na proverene izvore, objektivne činjenice, kolumniste (Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović) koji se oslanjaju na naučno-analitičku percepciju političke stvarnosti. Isto važi za NIN. U pitanju je različita retorika (tj. odbrana ideologije) od one tabloidne koja je populistička, vulgarizovana, najčešće ima anonimne izvore informisanja, tekstove potpisane pseudonimom i poseduje eksplicitniji govor mržnje. Ali ta na izgled razlika u stepenu nasilja koje se promoviše može biti opasna zamka za javnost.
(Iz izveštaja Helsinškog odbora)
-----------------------------------------------------------
Srpska pravoslavna crkva
Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj Gori zaposela mnogobrojne manastire proglašavajući ih svojom svojinom. Ona ima neprijateljski stav prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi kojoj ne dozvoljava da vrši svoje obrede u pravoslavnim hramovima koji su bili u njenom posedu do Podgoričke skupštine, odnosno prisajedinjenja Crne Gore Srbiji 1918. Pri tome, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nije dozvoljeno da se registruje u Srbiji i da izgradi svoju crkvu u Lovćencu, sa obrazloženjem da nije kanonski priznata. Ovo obrazloženje je dato od strane vladinog resornog ministarstva, što ukazuje na usku saradnju crkve i države u Srbiji.
Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori organizovano preuzima autentično istorijsko crnogorsko kulturno nasleđe, posebno sakralno, koje proglašava srpskim. To se naročito odnosi na sakralne objekte crnogorske „Svete gore” na Skadarskom jezeru, zatim Ostrog, Cetinje i dr. Istovremeno, u Crnoj Gori sve više niču novi srpski sakralni objekti obavezno vizantijskog stila.
(Iz izveštaja Helsinškog odbora) 24/09/2008