Frankenova dilema

Okružni sud u Hagu je prošle sedmice ustanovio da država Holandija ne može biti odgovorna za ponašanje holandskog bataljona u Srebrenici u julu 1995, odbacivši privatnu tužbu koju su Hasan Nuhanović i porodica Mustafić podnijeli još 2002. Kao prevodilac u holandskom bataljonu, Hasan Nuhanović je 11. jula 1995. smio ostati u bazi holandskog bataljona u Potočarima, kada su pripadnici Vojske RS počeli odvajati muškarce i dječake od žena. Komandant holandskog bataljona je odbio staviti Nuhanovićevog brata i oca na listu ljudi koji smiju ostati u bazi. U masakru u Srebrenici izgubio je oca, brata i majku.

DANI: U medijima se pojavio dio obrazloženja presude, u kojem se kaže da Holandija ne može preuzeti odgovornost za „propuste pripadnika Dutchbata u sastavu snaga UN u Srebrenici u ljeto 1995”.

NUHANOVIĆ: Dok je sudija čitao rezime, nekoliko puta je ponovio frazu pod zastavom UN, kao i da su snage Holandije, u okviru mandata UN u BiH, djelovale u sastavu UN. No, u momentu kad su Holanđani moju porodicu i još 5.000 ljudi istjerali iz baze, na najvišoj zgradi fabrike akumulatora, odnosno baze Unprofora, vijorile su se dvije zastave: UN i Holandije. Vidio sam svojim očima. U presudi se spominje i pasivnost holandske vojske, što je postala općeprihvaćena terminologija u Holandiji.

DANI: Vi ste Holandiju tužili upravo za aktivno djelovanje, a ne za pasivnost. Možete li to malo pojasniti?

NUHANOVIĆ: Holandski bataljon je 11. jula bio jedina naoružana vojna formacija u Potočarima. Čin izručenja moje porodice od strane holandskih vojnika odigrao se pred mojim očima, na kapiji baze. Po mom mišljenju, oni su krivično odgovorni kao saučesnici u ratnom zločinu. De facto, holandski bataljon je aktivno kontrolirao situaciju. Oni su donijeli odluku da ljude istjeraju iz baze i da ih predaju u ruke srpskim snagama.

DANI: Advokati odbrane su pokušavali dokazati da komanda Dutchbata nije mogla znati šta će se dogoditi s izbjeglicama.

NUHANOVIĆ: Da, ali su oni to indirektno priznali. Mi smo kao svjedoke izveli holandskog ministra odbrane, komandanta vojske, pripadnike bataljona. Oni su priznali da su znali da su ljudi već prije izručenja ubijani u Potočarima na licu mjesta. U presudi se kaže da izbjeglice nisu svojom voljom izašle iz baze, ali se ostavlja otvoreno pitanje ko je ljude istjerao iz baze, tako da se iz presude može shvatiti da su to učinili Srbi. To apsolutno nije tačno.

DANI: Holandski bataljon je bio u sastavu Ujedinjenih nacija, koje ste Vi u svojoj knjizi „Pod zastavom UN” označili kao prave krivce. Zar nije onda New York trebao biti adresa za tužbu?

NUHANOVIĆ: Presuda Okružnog suda u Hagu ostavlja mogućnost da je došlo do kršenja nekih ljudskih prava, ali i ako jest – država Holandija ne može biti ta koja se tereti nego UN. Ali, Sud je dva mjeseca ranije donio odluku da se UN ne može tužiti na tom sudu. Dakle, Holandija nije odgovorna, a UN ne možete tužiti! Nemam dileme, krivci su i UN, i NATO, i Holandija, pa i EU, koju je zastupao Carl Bildt. NATO snage su trebale odvraćati napadače, a u rezoluciji stoji da snage Unprofora na terenu imaju na raspolaganju zračne snage NATO-a, koji je indirektno bio garant da će Srebrenica biti zaštićena. NATO je obustavio zračni udar u momentu kada je ministar odbrane Holandije telefonirao u NATO bazu u Avijanu i tražio da se zračni napadi obustave jer je Mladić navodno rekao da će ubiti onih 30 holandskih vojnika, koji su bili u rukama srpske vojske. Suština je da je holandski ministar odbrane u tom trenutku presjekao lanac komandiranja NATO-a. Naši pravnici su to pokušavali i dokazati.

DANI: Koliko je Thom Karremans zaista mogao kontrolirati situaciju nakon onog mučnog sastanka s Mladićem?

NUHANOVIĆ: Karremansova uloga se završava dan nakon pada Srebrenice, kada se vratio s drugog ili trećeg sastanka s Mladićem. On se nakon toga zatvorio u svoju kancelariju, rekao je da ima proljev i više nije izlazio. Od tog momenta govorimo o odgovornosti majora Roberta Frankena, koji je potom donosio odluke. Holandski bataljon je mogao, u trenutku kad Srbi stižu u Potočare iz pravca Srebrenice i Bratunca i miješaju se s izbjeglicama, u bazu smjestiti svih 25.000 izbjeglica. Pustili su samo 5.000 ljudi.

DANI: Vaš pravni tim nije uspio dokazati da su holandski oficiri znali šta će se dogoditi ako se VRS dočepa izbjeglica?

NUHANOVIĆ: Holanđani su došli u Srebrenicu u februaru 1994, dakle u vrijeme kada u srcu Holandije već postoji Tribunal i kada je već bila podignuta optužnica protiv Dragana Nikolića Jenkija, za logor u Sušici, u Vlasenici, gdje je bilo smješteno i središte Drinskog korpusa, koji je napao Srebrenicu. Franken je na sudu rekao kako je morao odlučiti da muškarce, znajući da će biti ubijeni, ipak izruči Mladiću, kako ovaj ne bi poubijao žene i djecu. I to naziva dilemom. To se u Holandiji popularno zove Frankenova dilema. No, ja se pitam: ako oni nisu znali koliko su srpske snage bile spremne počiniti zločin, odakle im uopće ideja da će pobiti žene i djecu? Drugo je posrijedi: oni jednostavno nisu htjeli da vuku teret od 5.000 ljudi koji bi usporavali njihovu evakuaciju. Jedna paralela je bitna u cijeloj priči: tri sedmice nakon Srebrenice dešava se Knin, u kojem se ponavlja sličan scenarij: 800 Srba bježi u kanadsku bazu u Kninu, koju hrvatska vojska opkoljava. Dvojica kanadskih komandujućih oficira – Andrew Leslie i Alain Forand – puštaju sve izbjeglice u svoju bazu. Hrvati su tražili da im se izruče svi muškarci, ali Kanađani to nisu dozvolili. Forand je čak izdao naređenje svim pripadnicima Unprofora u bazi da nijedan Srbin ne smije bez njegovog naređenja napustiti bazu. Dakle, to je odluka za 180 stepeni drugačija od Karremansove. Plus, kanadski bataljon nije imao pojma o tome šta se desilo u Srebrenici jer su tu informaciju Holanđani krili.