Nove nevolje sirijskog naroda
Избеглице у кампу у северном Идлибу (ФОТО/ EPA-EFE/YAHYA NEMAH)
Protiv sirijskog naroda kao da se sve zaverilo. I klimatske promene koje ovih dana izazivaju nezapamćene vrućine, i razorni zemljotres koji je nedavno iza sebe ostavio pustoš, i višegodišnji sukobi vladinih snaga i opozicije koju, u okviru „arapskog proleća”, podržavaju vodeće zapadne zemlje na čelu sa Amerikom i Turskom.
Situacija je poslednjih dana dramatična u provinciji Idlib na severozapadu Sirije, oblasti koju još kontrolišu protivnici režima Bašara el Asada. Prema podacima Ujedinjenih nacija, u 1.430 kampova boravi više od milion i 900 hiljada interno raseljenih lica. Reč je uglavnom o ženama i deci koja sada imaju velike probleme zbog tropskih vrućina koje izazivaju nestašicu vode i hrane. Danima se temperatura kreće iznad 45 stepeni. U šatorima u kojima žive raseljeni, živa ove sedmice preskače i 50 podeljak.
„Bez preke potrebe izbegavajte da izlazite napolje. Na tako visokim temperaturama to bi za decu moglo da bude fatalno. Molimo vas štedite vodu”, upozoravaju pripadnici nevladine organizacije „Beli šlemovi”, koji pokušavaju da pomognu beskućnicima koji su u Idlib pobegli iz raznih delova zemlje zbog oružanih sukoba režimskih snaga i opozicionih grupa.
Drama se nastavlja. „Ovo su najteži dani u mom životu. Mi smo nemoćni jer sami ne možemo ništa da promenimo. Često nemamo struju, a sve teže se snabdevamo vodom”, prenose turski mediji reči izbeglice Mehmeda Česima, koji je utočište našao pod šatorom u Idlibu. „Pošto je Bliski istok poslednjih dana zahvatio toplotni talas kakav se ne pamti, mi smo priseljeni da prskamo šatore vodom kako se u njima ne bi ugušila deca, među njima ima i beba”, kaže on.
„Pozivamo međunarodnu zajednicu da nam pomogne, ali taj naš vapaj kao da malo ko čuje kako se ne bi zamerili velikim silama koje sankcionišu režim u Damasku. Možemo samo da zahvalimo Bogu što smo još živi”, prenose istanbulski mediji apele nemoćnih mučenika na severu Sirije.
Jedna muka po pravilu ne ide sama. U februaru je severne delove Sirije pogodio razorni zemljotres jačine 7,4 stepeni, koji je odneo više od pet hiljada života. Mnogi građani su ostali u ruševinama pošto zbog sankcija spasilačke ekipe nisu imale ni najosnovniju opremu za spasavanje, čak ni bagere. I pored najavljene humanitarne pomoći Evropske unije, mnoge bolnice još nemaju dovoljno lekara i drugog medicinskog osoblja, ne raspolažu osnovnom opremom i neophodnim lekovima.
Tridesetogodišnji Mirsad Malkoč svako jutro iz šatora odlazi do ruševina svoje kuće očekujući da iz tog krša izađu njegova supruga i petogodišnja ćerka Seada. Samo gleda, više nije u stanju da plače, pričaju njegove komšije.
Prvi i najteži čin sirijske drame počeo je u martu 2011. godine kada je na Bliski istok stiglo „arapsko proleće”. Ono je umesto najavljivanih demokratskih promena u tom delu sveta donelo oružane sukobe između režimskih snaga i opozicije, glad, bolesti. Bilans je zastrašujući: u oružanim borbama u Siriji stradalo je više od 400.000 građana, među kojima i 120.000 civila, više od pet miliona je pobeglo iz zemlje, dok je nekoliko miliona raseljeno unutar zemlje.
Uslovi života u Idlibu se pogoršavaju iz dana u dan: 97 odsto stanovništva u toj provinciji živi u ekstremnom siromaštvu. Cene osnovnih životnih namirnica, lekova i goriva dostigle su astronomske visine, tvrde u humanitarnim organizacijama. Pošto još nije pronađeno političko rešenje krize u Siriji, pitanje je kada će se oni vratiti u svoje domove. U borbama koje su počele 2011. godine zemlja je iz temelja razorena i štete se procenjuju na više od 400 milijardi dolara. Pregovori o rešenju sirijskog problema koji se vode pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija prekinuti su pošto opozicija i dalje traži odlazak predsednika El Asada, koji zahvaljujući podršci Teherana i Moskve kontroliše više od 80 odsto teritorije zemlje i nezaobilazan je faktor u pronalaženju političkog rešenja sirijskog problema.
Arapska liga je to nedavno konačno shvatila. Damask je ponovo primiljen u tu organizaciju, iz koje je suspendovan pre deset godina. Sa ovim bi i situacija u zemlji trebalo postepeno da se popravlja. Ali to se još ne oseća u Idlibu.